NOVOSTI

Najnovije iz Poliklinike Ribnjak

Znanstvena dostignuća, medicinski savjeti, noviteti iz Poliklinike Ribnjak i više
10/sij/2022

Nalazi nove studije istraživača s USC Dornsife College of Letters, Arts and Sciences, objavljena u časopisu Development 22. prosinca., mogla bi dovesti do razvoja novih tretmana za različite bolesti krvi, uključujući i karcinome krvi, poput leukemije i limfoma. Istraživači koji su proveli studiju pronašli su način da dokažu da biokemijski signali koji se šalju od stanice do stanice igraju važnu ulogu u određivanju razvoja tih stanica.

UVOD

Sve stanice unutar tijela svoj razvojni put započinju kao matične stanice.

Najjednostavnije rečeno, krv nastaje kada matične stanice u koštanoj srži, pod utjecajem različitih vanjskih faktora, započnu svoju konverziju u smjeru jednog od tri različita razvojna puta:

  • crvena krvna stanica (eritrocit), primarno s ulogom dostavljanja kisika u sve stanice u tijelu
  • bijela krvna stanica (leukocit), primarno s ulogom održavanja imunosne obrane organizma
  • krvna pločica (trombocit), primarno s ulogom pokretanja i održavanja kaskade zgrušavanja krvi

Od ranije je dokazano i prihvaćeno kako komunikacija između stanica može utjecati na njihovu sudbinu, ali se ta tvrdnja nije odviše detaljno istraživala, uglavnom zato što su istraživači smatrali kako je previše složena za izravno proučavanje. Stanice u tijelu komuniciraju na razne načine, najčešće preko faktora rasta (eng. growth factors), hormona ili drugih molekula naprijed-natrag.

NOVOSTI KOJE SMO SAZNALI NAKON OBJAVE REZULTATA STUDIJE

Adam MacLean, znanstvenik s USC Dornsifea, docent kvantitativne i računalne biologije, i doktorandica Megan Rommelfanger, pronašli su način boljeg razumijevanja načina na koji komunikacija između stanica utječe na način na koji se razvijaju krvne matične stanice.

Znanstvenici su otkrili da različite varijacije komunikacijskih procesa imaju potencijal dramatično promijeniti formiranje krvnih stanica. Uz to, rezultati ove studije dokazuju kako je udaljenost između stanica izuzetno važan faktor po ovom pitanju.

“Otkrili smo da komunikacijski proces može dramatično promijeniti formiranje krvnih stanica te da stanice koje su bliže jedna drugoj također imaju i značajno veći utjecaj jedna na drugu”, rekao je MacLean.

RIJEŠENA KONTROVERZA

Istraživači koji pokušavaju identificirati rane čimbenike koji usmjeravaju stanicu na njen predviđeni razvojni put kao jednu od hipoteza koje pokušavaju dokazati postavili su teoriju da su nasumične fluktuacije unutar stanice dovoljne da odluče kojim će razvojnim putem stanica krenuti. Mnogi dosad predstavljeni modeli sugerirali su u korist ove hipoteze, ali nedavne studije pokazale su da nasumične fluktuacije nisu dovoljne, nego da nešto drugo određuje definitivnu sudbinu nediferencirane stanice.

Čini se da model koji su razvili MacLean i Rommelfanger u potpunosti rješava prethodno opisanu kontroverzu. Ovaj model objašnjava da komunikacija od stanice do stanice zapravo može imati ključnu ulogu u ovom procesu te biti odlučujući čimbenik koji stanice postavlja na određeni razvojni put.

Iako je ova studija primarno usredotočena na razumijevanje samih matičnih stanica, njeni rezultati mogu biti od velike pomoći znanstvenicima koji nastoje razumjeti na koji način nastaje rak. Leukemije se, primjerice, razvijaju u situaciji kada određeni tip bijelih krvnih stanica počne naglo bujati i nekontrolirano se umnožavati i nakupljati. Iz navedenih razloga, upravo bi određivanje čimbenika koji usmjeravaju stanice na put koji će rezultirati nastankom onkološkog zbivanja moglo otvoriti puteve za prevenciju i terapiju.

“Shvaćajući kako se na staničnoj razini donose odluke o sudbini krvnih stanica”, rekao je MacLean, “približavamo se mogućnostima identificiranja staničnog podrijetla leukemije te, u teoriji, možemo osmisliti strategije za kontrolu ili promjenu načina na koji se odlučuje o sudbini stanica te zaustaviti razvoj zloćudnih novotvorina.”

Nadalje, ovo bi istraživanje moglo pomoći u poboljšanju postojećih terpijskih mogućnosti u kontekstu karcinoma, poput, primjerice, transplantacije koštane srži. Transplantacija koštane srži uključuje infuziju koštane srži, zajedno s pripadajućim matičnim stanicama, od strane zdravog darivatelja pacijentima s nekim oblikom leukemije ili limfoma, kojima je nakon terapije zračenjem i kemijskim agensima uklonjen primarni karcinom, ali i, zajedno s njim, imunološki sustav. Kako bi se on obnovio i regenerirao, koristi se navedena terapija presađivanja koštane srži.

Unatoč uspjehu, znanstvenici i kliničari još uvijek nisu u potpunosti sigurni kako navedena terapija transplantacije koštane srži zapravo funkcionira na staničnoj razini.

“Bolje razumijevanje odluka o sudbini matičnih stanica, koje pruža naša studija, moglo bi pružiti novi uvid u poboljšanje kliničkih ishoda ovih bolesti”, rekao je MacLean.

Ovaj novi model ima važne implikacije i izvan krvotvornog sustava. “Naš model je široko primjenjiv, tako da ga istraživači koji rade na drugim tipovima stanica mogu primijeniti u sklopu identifikacije čimbenika koji utječu na komunikaciju između stanica”, rekao je MacLean.

ŠTO SLIJEDI?

Istraživanje uloge i važnosti međustanične komunikacije pri određivanju sudbine određene stanice u početnoj je fazi navodi MacLean, ali daljnji eksperimenti te inovacije budućih tehnologija za integraciju novih podataka sa postojećim sofisticiranim modelima – trebali bi pomoći u boljem razumijevanju navedenih tvrdnji i pitanja.

Osim toga, tim docenta MacLeana razvija metode za proučavanje uloge i regulacije ključnih gena uključenih u odluke o sudbini stanica, što bi trebalo dodatno unaprijediti njihov cjelokupni teorijski model.

REFERENCE

Megan K. Rommelfanger, Adam L. MacLean. A single-cell resolved cell-cell communication model explains lineage commitment in hematopoiesisDevelopment, 2021; 148 (24) DOI: 10.1242/dev.199779


10/sij/2022

Istraživači sa Sveučilišta Northwestern razvili su novu injekcijsku terapiju koja koristi tzv. “plešuće molekule” (eng. dancing molecules) u sklopu terapije paralize i popravak tkiva nakon teških ozljeda leđne moždine. Studija je uključivala eksperiment u kojem su istraživači primijenili injekcijsku terapiju u tkivo lokaliziranom u neposrednoj blizini leđne moždine paraliziranih miševa. Samo četiri tjedna kasnije, životinje su povratile sposobnost hodanja.

Rezultati ovog istraživanja objavljeni su u izdanju časopisa Science 12. studenog ove godine i predstavljaju potencijalnu revoluciju u terapiji osoba s različitim oblicima i stupnjevima paralize.

Slanjem bioaktivnih signala koji pokreću stanice i potiču ih u smjeru reparacije i regeneracije, ova revolucionarna terapija dramatično utječe na teško oštećene leđne moždine testiranih životinja na pet ključnih načina:

  • regeneracija oštećenih neuronskih aksona;
  • značajna redukcija ožiljkastog tkiva, koje može predstavljati fizičku prepreku regeneraciji i reparaciji ozlijeđenog tkiva
  • reformacija i regeneracija mijelinske ovojnice, izolacijskog sloja aksona koji je važan u učinkovitom prijenosu električnih signala
  • formacija funkcionalnih krvnih žila čija je osnovna uloga isporuka hranjivih tvari u stanice na mjestu ozljede;
  • visok postotak preživljenja motoričkih neurona

Nakon završetka terapije i pokretanja procesa koji će rezultirati željenim učinkom, tvari koje se upotrebljavaju u terapiji u roku od 12 tjedana biorazgrađuju se u hranjive tvari za stanice, a zatim potpuno nestaju iz tijela, i to bez primjetnih nuspojava. Ovo je prva studija u kojoj su istraživači kontrolirali kolektivno kretanje molekula prateći promjene u njihovoj kemijskoj strukturi, a sve kako bi povećali učinkovitost terapije.

“Naše istraživanje za cilj ima pronaći terapiju koja će osobama s teškim oštećenjima kralježnice, bilo nakon traume, bilo nakon bolesti, omogućiti normalan nastavak života bez ovisnosti o pomagalima i stalnoj njezi”, rekao je Samuel I. Stupp, znanstvenik sa Sveučilišta Northwestern, koji je vodio studiju. “Otkrivanje novih terapeutskih mogućnosti desetljećima su veliki izazov znanstvenicima koji se bave regeneracijom živčanog sustava čovjeka, jer središnji živčani sustav našeg tijela, koji uključuje mozak i leđnu moždinu, nema razvijenu sposobnost popravka nakon ozljede ili nastanka degenerativne bolesti. Naš je plan izravno kontaktirati FDA (Američka Agencija za hranu i lijekove eng. United States Food and Drug Administration, op.a.) kako bismo što ranije započeli proces odobravanja ove nove terapije za primjenu kod ljudi, koji trenutno po ovom pitanju imaju vrlo malo opcija u liječenju.”

Stupp je američki profesor znanosti o materijalima, inženjerstvu, kemiji, medicini i biomedicinskom inženjerstvu u Odboru povjerenika na Northwesternu, gdje je osnivač i direktor Simpson Querrey instituta za bionanotehnologiju (SQI) i njegovog pridruženog istraživačkog centra, Centra za regenerativnu nanomedicinu.

Prema američkom „Nacionalnom statističkom centru za ozljede kralježnične moždine“, gotovo 300.000 ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama trenutno živi s ozljedom leđne moždine. Život ovih pacijenata može biti izuzetno težak. Manje od 3% ljudi s potpunom ozljedom leđne moždine ikada oporavi osnovne tjelesne funkcije, dok je otprilike 30% ovakvih pacijenata tijekom bilo koje godine nakon početne ozljede ponovno hospitalizirano barem jednom, što dodaje milijune dolara na prosjek životnih troškova zdravstvene skrbi po pacijentu. Očekivano trajanje života osoba s ozljedama leđne moždine znatno je niže od onih bez ozljeda leđne moždine i nije se poboljšalo od osamdesetih godina prošlog stoljeća.

“Trenutno ne postoje terapijski postupci koji pokreću regeneraciju leđne moždine”, rekao je Stupp, stručnjak za regenerativnu medicinu. “Želio sam napraviti razliku po pitanju ishoda ozljeda leđne moždine i ozbiljno se uhvatiti u koštac s ovim problemom, s obzirom na ogroman utjecaj koji bi njegovo rješavanje moglo imati na živote pacijenata. Također, začetak i razvoj ove nove znanosti, namijenjene pronalasku različitih opcija liječenja ozljeda leđne moždine, mogao bi utjecati na postojeće strategije liječenja neurodegenerativnih bolesti i prevenciju te liječenje moždanog udara.”

‘Molekule koje plešu’ pogađaju pokretne mete

Tajna iza ovog potencijalno revolucionarnog terapeutskog otkrića  leži u podešavanju gibanja molekula, koje su nakon obrade sposobne pronaći i pravilno uključiti odgovarajuće stanične receptore, koji su u stalnom pokretu. Ubrizgana kao tekućina, terapeutska supstanca se odmah gelira u složenu mrežu nanovlakana koja oponašaju ekstracelularni matriks leđne moždine. Usklađujući strukturu matrice, oponašajući kretanje bioloških molekula i inkorporirajući signale za receptore, sintetski materijali mogu komunicirati sa stanicama.

“Receptori u neuronima i drugim stanicama u stalnom su pokretu”, navodi Stupp. “Ključna inovacija u našem istraživanju, nikad ranije opažena i primijenjena, leži u kontroli kolektivnog gibanja više od 100.000 molekula unutar naših nanovlakana. Tjerajući molekule da se kreću, ‘plešu’ ili čak privremeno iskaču iz ovih struktura, poznatijih kao supramolekularni polimeri, značajno se povećava učinkovitost njihova povezivanja s receptorima u neuronima.”

Stupp i njegov tim otkrili su da fino ugađanje gibanja molekula unutar mreže nanovlakana, kako bi ih se učinilo agilnijim, rezultira većom terapijskom učinkovitošću kod paraliziranih miševa. Također su potvrdili da su formulacije njihove terapije koja se temelji na molekulama s poboljšanim kretanjem pokazale čak i boljima tijekom in vitro testova na ​​ljudskim stanicama, rezultiravši povećanom razinom bioaktivnosti i stanične signalizacije.

“S obzirom na to da su same stanice i njihovi receptori u stalnom pokretu, možete zamisliti da bi se molekule koje se kreću brže češće susrele s tim receptorima”, rekao je Stupp. “Ako su molekule trome i nisu tako ‘društvene’, možda nikada neće ni doći u kontakt s ciljnim stanicama.”

Jedna injekcija, dva signala

Jednom spojene na receptore, pokretne molekule pokreću dva kaskadna signala, pri čemu su oba ključna za popravak oštećene leđne moždine. Jedan signal na regeneraciju potiče neuronske aksone u leđnoj moždini. Slično kao i električni kabeli, aksoni prenose signale između mozga i ostatka tijela. Presijecanje ili oštećenje aksona može dovesti do različitih poremećaja, pri čemu su oni najteži gubitak osjeta ili čak paraliza. Popravkom aksona, s druge strane, omogućuje se ponovna uspostava komunikacije između mozga i perifernih dijelova tijela.

Drugi signal, pak, omogućuje neuronima preživljenje nakon ozljede jer dovodi do proliferacije drugih tipova stanica, osobito krvožilnih, povećavajući prvo koncentraciju različitih faktora rasta, u prvom redu VEGF-a (eng. vascular endothelial growth factor, faktor rasta vaskularnog endotela), a sve to za rezultat ima ponovni rast izgubljenih krvnih žila koje hrane neurone i kritične stanice za popravak tkiva. Terapija također potiče obnovu aksonske mijelinske ovojnice i smanjuje glijalne ožiljke, koji djeluju kao fizička barijera koja sprječava zacjeljivanje leđne moždine.

“Signali korišteni u studiji oponašaju prirodne proteine ​​koji su potrebni za induciranje željenih bioloških odgovora. Međutim, proteini imaju izuzetno kratak poluživot i skupi su za proizvodnju”, rekla je Zaida Álvarez, prva autorica studije i bivša asistentica u Stuppovu laboratoriju. “Naši sintetski signali su kratki, modificirani peptidi koji će – kada ih se na tisuće povežu zajedno – preživjeti tjednima kako bi isporučili željenu razinu bioaktivnosti. Krajnji rezultat je terapija koja je jeftinija za proizvodnju i koja traje mnogo dulje.”

Univerzalna primjena

Dok bi se nova terapija mogla koristiti za sprječavanje paralize nakon velikih trauma (automobilske nesreće, padovi, sportske nesreće i rane od vatrenog oružja), kao i neurodegenerativnih bolesti, Stupp vjeruje da se temeljno otkriće ove studije – “supramolekularno kretanje” kao ključni čimbenik povećanja bioaktivnosti i stanične signalizacije – može primijeniti i na druge terapije i ciljeve.

“Tkivo središnjeg živčanog sustava, koje smo nakon oštećenja uspješno regenerirali (u ozlijeđenoj leđnoj moždini), slično je onome u mozgu zahvaćenom inzultom i neurodegenerativnim bolestima, kao što su ALS, Parkinsonova bolest i Alzheimerova bolest”, rekao je Stupp. “Osim toga, naše temeljno otkriće o kontroli i podešavanju gibanja molekularnih sklopova za poboljšanje stanične signalizacije moglo bi se univerzalno primijeniti na biomedicinske ciljeve.”

Ovo istraživanje ujedinilo je veliki broj različitih autora te uključuje Evangelosa Kiskinisa, docenta neurologije i neuroznanosti u Feinbergu, znanstvenog tehničara Feng Chena, postdoktorske istraživače Ivana Sassellija, Alberta Ortegu i Zois Syrgiannis i još mnoge druge.


a00358f01-1.jpg

Ozljede meniska su među najčešćim ozljedama koljena. Sportaši, osobito oni koji se bave kontaktnim sportovima, izloženi su riziku, međutim, svatko u bilo kojoj dobi može oštetiti menisk. Kada se govori o "oštećenoj hrskavici" u koljenu, vrlo često se nakon pregleda ustanovi da je u pitanju oštećenje meniska. Menisk može biti ozlijeđen zbog akutne traume ili kao rezultat degenerativnih promjena koje se događaju tijekom dužeg perioda. Ozljede meniska povezane sa sportom često se javljaju zajedno s drugim ozljedama koljena, poput puknuća prednjeg križnog ligamenta.


07/pro/2021

Biomehanika pokreta, osobito u elitnih sportaša, jedno je od najbrže rastućih područja moderne sportske medicine. Pravilno međudjelovanje različitih anatomskih struktura, ponekad čak i struktura za koje na prvi pogled nije očito na koji način uopće mogu biti u izravnom međudjelovanju, od ključnog je značaja za svakog sportaša, što na polju iskorištavanja vlastitog maksimalnog potencijala sportske izvedbe, što za produljenje karijere i dugovječnost trajanja na najvišoj razini. U ovom članku, objavljenom u časopisu „Sports injury“, visokokvalificirani fizioterapeut Chris Mallac razmatra relevantnu anatomiju i biomehaniku mišića tensora fascie latae (dalje u tekstu: TFL, op.a.), objašnjava kakvu ulogu ovaj mišić ima kod pojave nespecifične boli i disfunkcije na različitim sijelima te što se može učiniti u prisutnosti zategnutog i preaktivnog TFL mišića.

Tensor fascia latae (TFL) je mišić kuka koji je jako dobro poznat rehabilitacijskim terapeutima i srodnim liječnicima. Radi se o mišiću koji može igrati važnu ulogu u pojavi boli i disfunkcije donjih udova, zdjelice i kralježnice. Nažalost, budući da su istraživačke studije koje postoje o ovom mišiću malobrojne, razumijevanje utjecaja anatomskih odnosa TFL-a i drugih struktura u neposrednoj blizini na biomehaniku pokreta, poprilično je ograničeno. Nadalje, većina istraživanja i mišljenja pojednostavljuje anatomiju, ne samo TFL-a, već i njegovog anatomskog odnosa s iliotibijalnim traktom (tractus iliotibialis, ITB).

TFL je mišić koji ima složenu anatomsku povezanost s ITB-om, a obavlja različite funkcionalne uloge – ne samo u pokretanju kuka, već i u prenošenju fascijalne napetosti (kroz bedrenu fasciju latae) i ITB do njegovog potkoljeničnog hvatišta. TFL također igra ključnu ulogu ne samo u posturalnoj potpori tijekom stajanja na jednoj nozi, već i u ograničavanju vlačnog naprezanja na bedrenu kost, uzrokovanog kombinacijom tjelesne težine i sile reakcije podloge (dvije sile koje djeluju na istom pravcu, ali u različitim smjerovima) te načina na koji te dvije sile svojim međudjelovanjem stvaraju jedinstvene sile savijanja koje djeluju na bedrenu kost.

REGIONALNA ANATOMIJA

Rasprava o anatomiji TFL-a ne može se provoditi izolirano bez rasprave o anatomiji iliotibijalnog trakta (ITB ili ITT). Pare i suradnici u svom istraživanju iz 1981. predstavili su vjerojatno najopsežniju anatomsku i elektromiografsku studiju (EMG) o TFL-u do danas (1). Ovo istraživanje na tragu je jednog mnogo starije studije iz 1958., kada je Kaplan predstavio iscrpnu studiju o TFL-u i iliotibijalnom traktu (2).

Zanimljivo je da je Kaplan dodatno proširio svoju studiju uspoređujući TFL i ITB kod ljudi s drugim primatima i sisavcima, te je tom prilikom otkrio da su ljudska bića jedini sisavci koji imaju definiran ITB. Gottschalk i suradnici (1997.) također su dodali znatnu količinu znanja o anatomiji i funkciji TFL-a i ITB (3). Konkretno, u ovom tisućljeću, Fairclough i suradnici (2006.) (4) te Feto i suradnici (2002.) (5) u svojim su istraživanjima ponudili daljnje spoznaje o TFL-u i njegovom odnosu s ITB-om na temelju kadaveričnih i biomehaničkih modela.

TFL i MLL

Opći je konsenzus da TFL polazi s ilijačnog grebena, počevši od spinae iliacae anterior superior (odmah lateralno u odnosu na polazište m. sartoriousa), nakon čega se polazište proteže prema posteriorno duž ilijačnog grebena u duljini od oko 2 do 5 cm. Sporno je pitanje, međutim, vezano uz hvatište mišića. Iz trenutno dostupnih istraživanja čini se da mišić ima i koštanu inserciju na femuru i fascijalnu inserciju na ITB – odnosno, preciznije, na specijalizirani dio srednjeg uzdužnog sloja (MLL) bedrene fascije late, a koju poznajemo pod nazivom iliotibijalni trakt (ITB).

Pare i suradnici u svom istraživanju iz 1981. naglašavaju da mišić zapravo ima dvije funkcionalno i anatomski različite glave – anteromedijalnu (AM) i posterolateralnu (PM) glavu (9), a o kojima će kasnije biti detaljnije raspravljano.

ITB, također nazivana i Maissiatovom prugom, prvi je put detaljno proučavam 1843. godine te je izvorno smatran ligamentom koji povezuje ilijačni dio zdjelice s koljenom, a odgovoran je za održavanje ravnoteže tijela u stavu i kretanju (10). Kasniji rad Kaplana i suradnika iz 1954. (11) pokazao je da su ljudska bića jedini sisavci koji posjeduju izrazitu bočnu traku lica niz bedro, dodatno naglašavajući da ITB može igrati ulogu u evolucijskom postizanju dvonožnog stava kod čovjeka, kao i u održavanju ravnoteže (12). Ovo gledište dodatno je podržano biomehaničkim modelima koje su predložili Feto i sur. (2002.) (13).

Međutim, mnogo kasnije, kadaverične studije pokazale su da su točna anatomija ITB-a, kao i njegov odnos s TFL-om i glutealnim mišićjem, zapravo daleko kompkeksniji. Fascia lata bedra sastoji se iz višestrukog niza slojeva koji su svi međusobno povezani. Od posebne važnosti za TFL je srednji uzdužni sloj (MLL) fascije late. MLL je debelo, uzdužno vezivno tkivo, koje počinje na ilijačnom grebenu i proteže se prema distalno uz nekoliko umetanja. Naime, veliki dio MLL-a stapa se s unutarnjim poprečnim slojem fascije late kako bi se umetnuo izravno na bedrenu kost, dok istovremeno također daje površinska vlakna koja se protežu skroz prema distalno te svoje koštano hvatište nalaze na području oko koljenog zgloba.

MLL obavija TFL tako da je ovaj mišić učinkovito spojen i stisnut između površinskog i dubokog sloja MLL-a. Također, MLL pruža vlakna koja se izravno spajaju s površinskim vlaknima gluteusa maximusa. Na taj je način MLL učinkovito spojen djelomično s m. gluteus maximusom, a dijelom s TFL.

Međutim, tu nije kraj priče – da bi stvari bile još složenije, vlakna obje glave TFL-a, uz činjenicu da se već nalaze između površinskog i dubinskog sloja MLL-a, na distalnom dijelu mišića umeću se u sam MLL. Anteromedijalna vlakna TFL-a, nakon umetanja u MLL, kreću se niz bedro naposlijetku se hvatajući na lateralni retinakulum patele, zbog čega se smatra kako TFL donekle utjecati na položaj patele u odnosu na femoralni trohlearnu brazdu.

Međutim, važno je napomenuti kako nijedno od prethodno spomenutih vlakana s anteromedijalne glave TFL-a ne prelazi preko zgloba koljena kako bi se umetnulo u tuberculum Gerdy, iz čega je jasno kako nemaju utjecaja na kretanje tibije; dakle, primarna uloga AM glave TFL-a je ona koja se odnosi na kretnje u zglobu kuka. Ipak, ta tvrdnja ne vrijedi i za vlakna koja potječu iz posterolateralne glave TFL-a; neka od vlakana (ali ne sva) posterolateralnog TFL-a, zajedno s površinskim vlaknima m. gluteusa maximusa, na distalnom se dijalu umeću u MLL te se naposlijetku hvataju lateralni tuberkul tibije. Dakle, ova vlakna križaju zglob koljena i stoga se smatra kako mogu imati ulogu u stabilizaciji zdjelice i donjeg uda.

Na temelju trenutnog anatomskog razumijevanja TFL-a, mogu se sažeti sljedeće točke:

  • Anteromedijalna (AM) vlakna TFL-a miješaju se s komponentom MLL-a, koja se zatim umeće u lateralni retinakulum patele
  • Posterolateralna (PL) vlakna umeću se na dva različita načina:
  1. MLL komponenta koja se umeće u tibiju
  2. preko uzlazne glutealne tetive u femur

Površinski dio MLL-a, prema trenutno utvrđenim anatomskim odnosima, ide prema dolje kako bi se umetnuo ili na patelu ili tibiju. Duboki dio MLL-a hvata se na bedrenu kost putem debelog stapanja s dubokim poprečnim slojem fascije late.

Ovaj složeni raspored umetanja i hvatanja mišićnih i tetivnih vlakana TFL-a učinkovito utječe na način na koji mišić omogućuje pokret i stabilizaciju kuka i koljena.

FUNKCIJA TFL-a

Anteromedijalna vlakna (AM)

Glavna funkcionalna uloga anteromedijalne (AM) glave TFL-a je savijanje kuka u pokretima otvorenog kinetičkog lanca, kao što je fleksija kuka tijekom faze zamaha hoda. To je potvrđeno EMG metodom i eksperimentima elektromišićne stimulacije (19). U daljnjoj fazi radnje hodanja, kako bi se omogućila antagonistička radnja ekstenzije u zglobu kuka, kontrakcija mišića praktički u potpunosti popušta, što sugerira da mišić mora biti neaktivan kako bi se omogućila ekstenzija kuka tijekom radnje stajanja. Mišić je najaktivniji tijekom faze ubrzavanja pri trčanju, što upućuje na to da je njegova glavna uloga ona snažnog fleksora kuka. (20)

U čistom kretanju otvorenog kinetičkog lanca, AM vlakna najaktivnija su pri pokretima fleksije kuka i u pokretima abdukcije. Međutim, ako je kuk u vanjskoj rotaciji tijekom pokreta abdukcije, mišić je u potpunosti neaktivan, što je važno uzeti u razmatranje pri slaganju plana i programa rehabilitacije kuka koji se odnosi na glutealne i druge vanjske rotatore kuka (21).

Posterolateralna vlakna (PL)

Ova su vlakna najaktivnija tijekom radnje hodanja. To sugerira da mišić djeluje kao glavni stabilizator kuka pri stajanju na jednoj nozi uz istovremenu aktivaciju svoje uloge pri abdukciji kuka. Zanimljivo je spomenuti i da je gornji dio m. gluteus maximusa također aktivan tijekom ove faze hodanja. S obzirom na to da se određeni dio vlakana PL glave TFL-a spaja i isprepliće s tetivom koja dolaze iz gornjeg dijela m. gluteusa maximusa, dolazimo do zaključka da PL vlakna TFL-a i m. gluteus maximus (pars superior) djeluju sinergistički u kontroli stabilnosti zdjelice (22).

I TFL i m. gluteus maximus imaju značajno utječu na stabilnost u zglobu kuka te imaju protektivnu ulogu na bedrenu kost kroz svoja vlakna koja se umeću MLL, duboki poprečni sloj fascije late i intermuskularni septum. Navedena vlakna učinkovito se umeću u bedrenu kost putem ove složene mreže fascije. U čistim pokretima otvorenog kinetičkog lanca, PL vlakna TFL-a su aktivna u svim pokretima unutarnje rotacije kuka i u pokretima abdukcije. Slično AM vlaknima, PL vlakna ostaju neaktivna pri istovremenoj abdukciji i vanjskoj rotaciji kuka (23).

ULOGA TFL-a U STABILIZACIJI KOLJENA

Većina opsežnih studija provedenih na temu uloge TFL-a po pitanju pokreta koljena i stabilnosti patele nisu sa sigurnošću identificirale izravnu ulogu TFL-a u navedenim funkcijama koljena. TFL gotovo sigurno ne pridonosi ekstenziji, fleksiji ili rotaciji koljena (24), stoga se svi prethodni opisi TFL-a kao sinergijskog ekstenzora koljena u kombinaciji s m. quadricepsom ili vanjskim rotatorima tibije mogu gotovo sigurno odbaciti kao neutemeljeni. Također je dvojbena aktivna uloga TFL-a u povlačenju patele prema lateralno. Najvjerojatnija uloga koju TFL ima u stabilnosti patele koljena je ona neizravna, kroz održavanje napetosti u fasciji lati, a time i u distalnom dijelu ITB-a koji se stapa s patelarnim retinakulumom (25).

Funkcionalne uloge TFL-a mogu se sažeti na sljedeći način:

  • omogućuje fleksiju, unutarnju rotaciju i abdukciju kuka
  • stabilizira zdjelicu u stavu jedne noge zajedno s glutealnim mišićjem
  • održava fascijalnu napetost u pokretima ekstenzije koljena.
  • smanjuje vlačni stres na lateralnom dijelu bedrene kosti svojim djelovanjem kroz ITB (čime se objašnjava njegova prisutnost kod ljudi (sisavci na dvije noge), ali ne i kod četveronožnih sisavaca (primjerice, kod ostalih vrsta primata)
  • svojom vezom s fascijom latom i ITB-om, može prenijeti vrlo male i suptilne bočne i superiorne sile otpora na patelu

TFL kao ‘fascijalni zatezač’

Pretpostavlja se da TFL također djeluje na bedrenu fasciju latu održavajući njenu napetost tijekom pokreta. Mike Benjamin je 2009. godine ukazao na opsežnost i veličinu bedren fascije late (26). Radi se o  složenom rasporedu slojeva fascije u više različitih ravnina, koje imaju promjenjivu debljinu u svom tijelu preko bedra. Fascija lata ima labav prednji i stražnji sloj, koji pokrivaju kvadricepse i tetive koljena. Labavi prednji površinski sloj najvjerojatnije bi se ‘skupio’ tijekom pokreta ekstenzije koljena, ali zbog do toga ne dolazi zbog evolucijski razvijenog mehanizma zatezanja fascije, uslijed čijeg djelovanja se održava fascijalna ovojnica. Slično tome, stražnji dio fascije late bi se najvjerojatnije „skupio“ tijekom pokreta fleksije koljena, ali, zbog djelovanja već navedenog mehanizma, ovakva reakcija izostaje.

Za uspješno djelovanje navedenog evolucijski razvijenog mehanizma održavanja fascijalne napetosti tijekom pokreta koljena, na temelju njihovog anatomskog rasporeda, zaslužni su TFL (sprijeda) i m. gluteus maximus (pars superior) (straga). Preciznije rečeno, TFL se aktivira pri ekstenziji koljena te postupno povlači fasciju prema gore sve do konačnog razvoja pokreta – time se sprječava stiskanje i izvijanje prednje fascije. Slično, m. gluteus maximus održava fascijalnu napetost tijekom pokreta fleksije koljena.

Vlačne sile – potencijalna deformacija femura?

Jedna od najfascinantnijih uloga ITB-a je njegova uloga u neutralizaciji sila savijanja i zatezanja na lateralnom dijelu bedrene kosti. Ljudi hodaju na dvije noge, a sastavni dio ciklusa hoda je stav na jednoj nozi, uslijed čega dolazi do stvaranja velikih bočnih vlačnih sila na bedrenu kost te kompresije bedrene kosti s medijalne strane. Takva kompresija bi, u slučaju izostanka neutralizirajućeg djelovanja ITB-a, stvorile varus efekt bedrene kosti i učinkovito ‘savijale’ femur.

Godine 1982. Jacob i Huggler istraživali su funkciju ITB-a i zaključili da se sile savijanja s izraženom medijalnom komponentom na bedrenoj kosti mogu djelomično ublažiti zatezanjem ITB (27). Čak i ranije od toga, Rybicki i suradnici (1972.) proučavali su naprezanje na bedrenoj kosti uzrokovane medijalnim silama na bedrenu kost, te su također otkrili da se povećanjem napetosti ITB-a lateralne sile napetosti i medijalne kompresijske sile koje djeluju na femur smanjuju te praktički neutraliziraju jedna (28). Pridružena muskulatura, poput TFL-a i m. gluteus maximusa, dodatno zateže ITB i smanjuje navedenu bočnu napetost na bedrenu kost.

Feto i suradnici (2002.) pružili su sveobuhvatan biomehanički pregled uloge koju ITB i pridruženi mišići imaju u stvaranju ‘gradijenta kompresije’ duž lateralnog dijela bedrene kosti, čime se učinkovito sprječava izobličenje bedrene kosti. (29)

Disfunkcija TFL-a

Paradoksalno, ali uz sve teškoće i tegobe koje disfunkcija TFL-a predstavlja pacijentima i terapeutima, u literaturi ne postoji gotovo nikakvih podataka koji bi istaknuli disfunkciju ovog mišića kao temeljni uzrok tegoba u podlozi. Sve teorije i ideje temelje se na kliničkom rasuđivanju i pretpostavkama. Najzanimljivije zapažanje vezano uz TFL i njegovu disfunkciju je uloga koju ona ima u izazivanju unutarnje rotacije/fleksije kuka tijekom radnje hodanja.

Uobičajeno je da pacijenti koji se žale na ozljede donjih ekstremiteta ili bolove u križima/sakroilijakalnom zglobu pokazuju pretjeranu fleksiju/unutarnju rotaciju kuka tijekom funkcionalnih pokreta na jednoj nozi. Medicinskim riječnikom, oni pokazuju pozitivan Trendelenbergov znak tijekom stava na jednoj nozi (suprotna strana zdjelice se spušta prema dolje) te kuk pri izvođenju radnje stajanja na jednoj nozi ide u fleksiju uz pridruženu unutarnju rotaciju. Ovaj patološki mehanizam tada dovodi do stvaranja valgus deformacije u zglobu koljena, što za sobom povlači izravan mehanički utjecaj na ‘Q kut’ koljena, koji se povećava. S povećanjem ‘Q kuta’, raste tendencija povlačenja patele prema lateralno i dolazi do posljedičnog stvaranja kompresije na lateralni kondil bedrene kosti, što u konačnici dovodi do pojave patelofemoralne boli u koljenu.

Najvjerojatnije objašnjenje pozitivnog Trendelenburgovog znaka i valgusne deformacije koljena je uloga TFL-a u održavanju stabilnosti zdjelice pri stavu na jednoj nozi (TFL, uz unutarnju rotaciju i fleksiju kuka, ima ulogu u početnom dijelu abdukcije kuka). Ukoliko postoji disfunkcija TFL-a ili, nešto češće, antagonističkog mišićja (m. gluteus maximus i drugi vanjski rotatori kuka), u teoriji, dolazi do disbalansa i pojave karakterističnih, prethodno spomenutih simptoma.

Gottschalk i suradnici (1989.) istaknuli su kako m. gluteus medius i minimus prvenstveno djeluju na zglob kuka pružajući kompresivnu i stabilizirajuću ulogu. Njihova uloga u održavanju stabilnog položaja zdjelice je minimalna. TFL i m. gluteus maximus anatomske su strukture koje su primarno zadužene za održavanje stabilnog položaja zdjelice. (30)

Zašto je TFL toliko istaknuta anatomska struktura kada govorimo o zdjeličnoj disfunkciji? Odgovor na to pitanje krije se u njegovom anatomskom položaju. Naime, TFL je mišić koji je smješten sprijeda u odnosu na sve druge mišiće u neposrednoj blizini, a jednako tako, gledamo li zglob kuka sprijeda, to je ujedno i najlateralniji mišić od svih u neposrednoj blizini. Stoga je lako razumjeti kako jedan tako mali mišić može imati tako značajnu ulogu kada govorimo o disfunkciji zdjelice – stvara najmoćniju polugu prilikom induciranja fleksije kuka, čime doprinosu nastanku prednjeg nagiba iliuma, dok istovremeno stvara najjaču polugu kada govorimo o abdukciji kuka.

Dokazivanje disfunkcije TFL-a i rehabilitacija

Procjena napetosti TFL-a može se izvesti pomoću Oberovog testa ili pomoću Thomasovog testa.

OBEROV TEST (vidi sliku dolje)

Početni položaj – pacijent se nalazi u bočnom položaju, pri čemu je zdrava strana dijela postavljena s dolje. Zdjelica i kralježnica su u neutralnom položaju, a donja noga je savijena radi potpore. Gornja noga je ispružena i mora biti iznad horizontale. Kuk je bočno rotiran i ispružen.

Razvoj – pacijent aktivno izravnava struk prema tlu i drži nogu u laganoj abdukciji i bočnoj rotaciji. Pacijenta se tada upućuje da polako spušta nogu prema podu sve dok TFL-ITB ne visi na velikom trohanteru bedrene kosti te se ne može dalje spuštati. Ključ za pravilno izvođenje testa je ne pustiti zdjelicu da se pomakne, bilo u bočni nagib, prednji nagib ili rotaciju. Kako se noga spušta, kuk se ne smije savijati ili medijalno rotirati. Bitno je zadržati kuk u položaju bočne rotacije. U idealnom slučaju, noga bi se trebala spustiti u adukciju od najmanje 10 do 15 stupnjeva bez gubitka proksimalne kontrole zdjelice ili kuka. TFL-ITB nije rastezljiv u slučaju da noga nije dovoljno aducirana.

THOMASOV TEST (vidi sliku dolje)

Pacijent leži na stolu na leđima, sa nogom koja nije subjekt pregleda flektiranom u kuku. Testirana noga se zatim postavlja u položaj na ekstenzije i adukcije. Ako se testirana noga ne može postaviti u položaj horizontalnog poravnanja te zaostaje u položaju fleksije i/ili abdukcije, to ukazuje na stezanje u TFL-u i kao takvo predstavlja pozitivan Thomasov test.

REHABILITACIJA ZATEGNUTOG TFL-a

Rehabilitacija prenapetog TFL-a dolazi u kombinaciji s dvije važne napomene: mišić se mora istegnuti i te se njime mora manipulirati (odnosno, masirati ga). Najučinkovitije istezanje za TFL je istezanje pregibača kuka s koljenima prema dolje. Ako se rasteže lijevi TFL:

  • pacijentu se da uputa da klekne na lijevo koljeno s desnom nogom postavljenom pod ugao od 90 stupnjeva fleksije kuka i koljena.
  • pacijent zatim gura lijevi kuk prema naprijed
  • nakon toga, pacijent stavlja ruke na desno bedro i rotira trup u desno dok zdjelica ostaje okrenuta prema naprijed (ovo izaziva vanjsku rotaciju kuka koja doprinosi rotacijskoj komponenti istezanja).

Za samomasažu ili aktiviranje TFL-a, pacijent leži na boku, a masaža se izvodi uz pomoć rolera, koji se prvo postavlja ispod TFL-a. Kuk, koljeno i gležanj moraju ostati u istoj liniji s ostatkom tijela. Ovaj se pokret može izvesti kao kotrljanje ili u obliku stalnog pritiska kako bi se oslobodile okidačke točke unutar mišića te kako bi se isti relaksirao.

ZAKLJUČAK

TFL je mišić koji djeluje i na zglob kuka (stabilizacija kuka/zdjelice), a također djeluje i na stvaranje napetosti u fasciji lati bedra i njenoj specijaliziranoj kompomenti poznatijoj kao iliotibijalni trakt (ITB). Prekomjerna aktivnost u ovom mišiću može pokrenuti biomehaničku kaskadu pri čemu se stvara pretjerana bočna napetost na pateli, a time i patelofemoralna bol. Također, disfunkcija ovog mišića može se manifestirati i biti uključena u sindrome donjeg dijela leđa koji su uzrokovani prekomjernim prednjim nagibom zdjelice i ekstenzijom lumbalne kralježnice. TFL je mišić kojeg treba redovito istezati, ali i obratiti pozornost na njegovo jačanje, budući da njegova disfunkcija može ozbiljno narušiti kvalitetu života.

Naši stručnjaci u Poliklinici Ribnjak stručno su osposobljeni da bez problema prepoznaju potencijalni uzrok tegoba u podlozi, čak i onda kada se radi o tegobama za koje ne postoji očiti uzrok. Disfunkcija TL-a upravo je jedan od takvih poremećaja, stoga, ukoliko ste se prepoznali u bilo kojem dijelu gornjeg teksta, ohrabrujemo Vas da nam se javite i posjetite nas u našoj Poliklinici. Za život bez boli – Poliklinika Ribnjak.

  1. Journal of Bone and Joint Surgery. 1981. 63: 1457-1471
  2. Journal of Bone and Joint Surgery. 1958. 40: 817-832
  3. Journal of Anatomy. 1989. 166: 179-189
  4. J of Anatomy. 2006. 208; 309-316
  5. J Orthop Sci. 2002. 7:724–730
  6. Journal of Bone and Joint Surgery. 1981. 63: 1457-1471
  7. Journal of Bone and Joint Surgery. 1958. 40: 817-832
  8. Journal of Anatomy. 1989. 166: 179-189
  9. Journal of Bone and Joint Surgery. 1981. 63: 1457-1471
  10. J Orthop Sci. 2002. 7:724–730
  11. Journal of Bone and Joint Surgery. 1958. 40: 817-832
  12. Journal of Bone and Joint Surgery. 1958. 40: 817-832
  13. J Orthop Sci. 2002. 7:724–730
  14. J of Anatomy. 2006. 208; 309-316
  15. J of Anatomy. 2006. 208; 309-316
  16. J of Anatomy. 2006. 208; 309-316
  17. J of Anatomy. 2006. 208; 309-316
  18. J of Anatomy. 2006. 208; 309-316
  19. Journal of Bone and Joint Surgery. 1981. 63: 1457-1471
  20. Journal of Bone and Joint Surgery. 1981. 63: 1457-1471
  21. Journal of orthopaedic & sports physical therapy. 2013. 43(2); 54-65
  22. Journal of Bone and Joint Surgery. 1981. 63: 1457-1471
  23. Journal of orthopaedic & sports physical therapy. 2013. 43(2); 54-65
  24. J of Anatomy. 2006. 208; 309-316
  25. Journal of Arthroscopic and Related Research. 2007. 23(3): 269-274
  26. Journal of Anatomy. 2009. 214: 1-18
  27. Jacob HA, Huggler AH. In vivo investigations of the mechanical function of the tractus iliotibialis. In Huiskes R, von Campen DH, de Wijn JR, editors. Biomechanics, principles and applications: selected proceedings of the 3rd General Meeting of the European Society of Biomechanics, Nijmegen, The Netherlands, January 1982. The Hague: Nijhoff; 1982
  28. J Biomech. 1972;5:203–15
  29. J Orthop Sci. 2002. 7:724–730
  30. Journal of Anatomy. 1989. 166: 179-189

07/pro/2021

Ono o čemu se izuzetno puno priča u posljednje vrijeme je psihofizički umor koji se pripisuje post-COVID sindromu, sukladno aktualnim događajima na svjetskoj razini. Međutim, ovaj fenomen je već jako dugo prisutan, posebno u krugu vrhunskih sportaša, obično populacije između 40. i 60. godine, te, zanimljivo, puno češće kod žena.

Ovaj sindrom općenito dovodimo u korelaciju s psihofizičkom iscrpljenošću (overtraining, overload, overuse), padom imuniteta, prisutnošću virusnog oboljenja (bilo kojeg virusa), nedovoljnog oporavka i sličnih entiteta.

U literaturi ćemo ga pronaći pod dijagnozom ME/CFS sindrom. ME označava „mijelagični encefalomijelitis“ (mijalgija – mišićna bol, encefalomijelitis – upala mozga i pridružene kralježnične moždine). CFS je kratica koja označava „cronic fatique syndrome“.

Simptomi ovog sindroma su ranije spomenuti pad imuniteta, kronični umor, problemi sa snom u vidu otežanog usnivanja i razbuđivanja, problemi sa razmišljanjem, koncentracijom i ostalim kognitivnim funkcijama, vrtoglavica, mučnina, gubitak volje za poslovnim i privatnim obavezama te održavanjem higijene, poremećaji konativnih osobina (emocija), problemi sa srčanim i dišnim ritmom i mnogi drugi.

Stanje se drastično pogoršava neadekvatnom fizičkom i mentalnom aktivnošću, a u kroničnoj fazi se ne poboljšava čak ni nakon odmora i primjene metoda oporavka. Da bi se dijagnosticirao ME/CFS, treba isključiti sva potencijalna oboljenja endokrinog, gastroenterološkog, kardiorespiratornog, neurološkog i lokomotornog sustava.

Nažalost, dijagnostički test za definitivnu potvrdu bolesti ne postoji.

Glavnim simptomom ovog sindroma se smatra PEM (eng. post-exertional malaise – iscrpljenost nakon napora). Manifestira se recidivirajućim ili pogoršanim simptomima 12 do 72 sata nakon aktivnosti. Simptomatologiju može potaknuti već minimalna tjelesna aktivnost poput hodanja, preveliki kognitivni napor ili senzoričko preopterećenje. Do potpunog oporavka nakon pojave prvih simptoma mogu proći mjeseci ili godine, ali, isto tako, do njega nikad ne mora doći. Tada govorimo o trajnom invaliditetu.

David Bell, dr. med, klinički istraživač ovog fenomena, upozorava na opasnost povezivanja ME/CFS s depresivnim i anksioznim poremećajima. Zašto je tome tako? Iz razloga što su takvi poremećaji u kontekstu ME/CFS posljedica, a ne uzrok tegoba.

Kada govorimo o liječenju odnosno tretiranju ovakvog stanja, u prošlosti se ME/CFS kontrolirao programiranim vježbanjem (GET) i kognitivno – bihevioralno terapijom (CBT). Ovakvo liječenje danas se ne primjenjuje, budući je danas medicina napredovala u dovoljnoj mjeri da se u obzir uzimaju znanstveni dokazi kako se u ovom slučaju radi o organskoj bolesti koja nastaje kao posljedica unutarstaničnih disfunkcija. Ako tretiranju ovog oboljenja pristupite na nestručan način, uzrokovat ćete stalne recidive simptoma i same bolesti, a svaki od njih pridonijet će razvoju novog kroničnog stadija.

Konačna poruka sportašima – ne zanemarujte oporavak nakon treninga, natjecanja i bolesti. Registrirajte akutni umor, kako biste prevenirali kronični.


umor-1200x800.jpg

Ono o čemu se izuzetno puno priča u posljednje vrijeme je psiho - fizički umor koji se pripisuje post COVID sindromu, sukladno aktualnim događajima na svjetskoj razini. No, ovaj fenomen je već jako dugo prisutan, posebno u krugu vrhunskih sportaša, obične populacije između 40. i 60. godine, te puno češće kod žena. Povezan je sa prisutnim promjenama uslijed psiho - fizičke iscrpljenosti (overtraining, overload, overuse), pad imuniteta, prisutnost virusnog oboljenja (bilo kojeg virusa) te nedovoljan oporavak.


bol-u-laktu-1200x800.jpg

Lakat je zglob koji spaja gornji i donji dio ruke, odnosno nadlakticu i podlakticu. Lakat, kao i svi sinovijalni zglobovi, ima vlaknastu, čvrstu kapsulu koja zatvara zglob, dok  ga ligamenti i mišići stabiliziraju  prilikom pokreta. Bol u laktu može nastati zbog oštećenja mišića, tetiva, kostiju  oko zgloba. Najčešći uzrok je prenaprezanje, odnosno, prekomjerno korištenje pri čemu dolazi do blagog ili jačeg oštećenja tkiva te artrotske ili degenerativne promjene zgloba. Lakat također može biti ozljeđen kod luksacije (iščašenje), najčešće prilikom pada.


kalcifikat-ramena-2-1200x965.jpg

Što je kalcificirajući tendinitis?

Kalcificirajući tendinitis ramena nastaje kada se na tetivama ramena formiraju naslage kalcija. Tetive postaju prepoterećene uzrokujući jaku bol u ramenu. Ovo stanje je prilično često iako je uzrok nepoznat i nije povezan s ozljedom, prehranom ili osteoporozom. Osim pritiska koji nastaje nakupljanjem kalcifikata u ramenu, naslage smanjuju prostor između akromiona i rotatorne manšete što dovodi do tzv. sindroma sraza, tj. pritiska koštanih dijelova na tetivu. Kalcificirajući tendinitis najčešće pogađa osobe starije od 40 godina.

Postoje dvije različite vrste kalcificirajućeg tendinitisa ramena: degenerativna kalcifikacija i reaktivna kalcifikacija.

Degenerativna kalcifikacija

Kao dio procesa starenja, protok krvi u tetive rotatorne manšete se smanjuje. To tetivu čini slabijom te se njena vlakna  s vremenom počinju trošiti i pucati. Moguće objašnjenje promjena, je da oštećenim tetivama nastaju naslage kalcija kao dio procesa regeneracije.

Reaktivna kalcifikacija

Nije poznat uzrok reaktivne kalcifikacije. Ovo stanje uzrokuje bol u ramenu kroz faze:

Predkalcifikacijski stadij: tetiva se mijenja na način da se povećava vjerojatnost stvaranja naslaga kalcija

Kalcifikacijski stadij: kristali kalcija se talože u tetivi. Naslage se počinju apsorbirati u tijelu i nestaju. To je period kad se javlja bol.

Poslijekalcifikacijski stadij: tetiva zacjeljuje i stvara se novo tkivo.

Koji su simptomi stvaranja kalcifikata u ramenu?

Dok se kalcij taloži, moguća je slabija do umjerena bol, a često uopće ne boli. Iz nepoznatog razloga, kalcificirajući tendinitis postaje vrlo bolan kada se naslage apsorbiraju u tkivo. Ponekad bol putuje niz ruku do šake i pogoršava se podizanjem ruke. Bol i ukočenost radi kalcifikata u ramenu može uzrokovati gubitak pokreta zgloba ramena. Česta je pojava boli i tijekom noći.

Kako se dijagnosticira kalcifikat u ramenu?

Prvi korak je detaljna povijest bolesti i temeljit specijalitički pregled te ultrazvuk ramena. Ultrazvukom možemo brzo i sigurno utvrditi formiranje kalcifikata u ramenu.

Mogućnosti liječenja kalcifikata u ramenu

Glavni cilj liječenja je smanjenje boli i upale u ramenom zglobu. Općenito, kombinacija tretmana je učinkovitija od samo jedne vrste liječenja. Uz odmaranje zgloba, možemo predložiti sljedeće metode liječenja:

Protuupalni lijekovi – Mogu pomoći u smanjenju otekline ili upale u zglobu ramena i time smanjiti bol.

Injekcije – Kortikosteroidi mogu biti vrlo učinkoviti u ublažavanju upale i otekline. Učinci su privremeni, ali mogu pružiti olakšanje.

Ispiranje – Kalcifikat ramena se može isprati, odnosno, umetanjem dvije velike igle i ispiranjem područja sterilnom fiziološkom otopinom mogu se usitniti i razbiti čestice kalcija koje se zatim ispiru. Čak i ako se kalcij ne može u potpunosti ukloniti, ispiranje zgloba može smanjiti pritisak u tetivi i time prisutnu bol.

Fizioterapija – Fizioterapija može pomoći pri smanjenju boli i upale. Korištenje višestrukih ultrazvučnih tretmana , uz magnetoterapiju i vježbe je korisno i može ponuditi bolju funkciju ruke.

Terapija udarnim valom – Udarni val se koristi za stvaranje električnih valova usmjerenih na bolno područje kako bi se pomoglo razbiti naslage kalcija i omogućilo tijelu da ih lakše apsorbira. Ovaj tretman je izuzetno učinkovit u smanjenju ili uklanjanju kalcifikata ramena.

Je li potrebna operacija za uklanjanje kalcifikata ramena?

Ako smanjenje pokreta ruke i bol i dalje ometaju vaše svakodnevne aktivnosti,  usprkos svim provedenim tretmanima, može se preporučiti operacija.

Radi se o artroskopskoj, minimalno invazivnoj operaciji, pri kojoj se kroz milimetarske rezove posebno tankim alatima ulazi u prostor ramena gdje se precizno uklanja kalcifikat ramena.. Zahvat traje do sat vremena i vrlo brzo nakon toga možete ići kući.

Razlika između kalcifikata u ramenu i smrznutog ramena

Ponekad može biti teško razlikovati ova dva uobičajena problema s ramenom, međutim, općenito govoreći, kalcificirajući  tendinitis ramena u velikoj većini slučajeva dolazi iznenada, nakon provocirajućeg pokreta.

Također, kod  pojave kalcifikata pokretljivost ramena drugačije je ograničena uz različito prisutnu bol u odnosu na stanje smrzutog ramena. Ipak, još uvijek može biti izazov razlikovati ova uobičajena stanja ramena u ranim fazama. Ponekad je za dijagnozu potrebna magnetska rezonanca.

Uvijek je potrebno utvrditi stanje tetiva zgloba ramena.

Druga bolna stanja ramena:

  • Smrznuto rame
  • Artritis ramena
  • Ozljeda rotatorne manšete
  • Nestabilnost ramena

 

Rehabilitacija ramena

Bez obzira trebate li operaciju ili ne, program rehabilitacije  je vrlo važan korak u oporavku.

Vrlo je važno ojačati mišiće rotatorne manšete, jer ti mišići pomažu u kontroli stabilnosti ramenog zgloba. Jačanje ovih mišića zapravo može smanjiti pritisak na naslage kalcija u tetivi. Jednostavne promjene u načinu na koji sjedite ili stojite mogu ublažiti bol i pomoći vam da izbjegnete daljnje probleme.

Biološke metode liječenja, poput primjene  autologne plazme, svakako pomažu u oporavku potičući regeneraciju ozljeđenih mekih tkiva, smanujući bolove i povečavajući pokretljivost ramenog zgloba.

Nakon operativnog zahvata, važno je aktivirati rame na pravilan način, a to ćete naučiti u radu s našim fizioterapeutima ili kineziolozima.

Terapija može brzo napredovati nakon jednostavne artroskopske operacije. Cijelo vrijeme oporavka, vaš operater provodi redovite kontrole. Trebali biste izbjegavati vraćanje težem fizičkom radu neko vrijeme nakon operacije.

 

Individalni pristup svakom pojedincu, prvi je korak do uspješnog liječenja..

 

Vaša Poliklinika Ribnjak

 


 

image credit: user:elmundoKreis eingezeichnet von user:drongo, CC BY-SA 3.0 <http://creativecommons.org/licenses/by-sa/3.0/>, via Wikimedia Commons


Artroskopija-koljena..-1200x800.jpg

Artroskopija (pogled u zglob) je minimalno invazivni kirurški zahvat na zglobu u kojem se pregled i liječenje prisutnih oštećenja provodi pomoću kamere ili endoskopa i specijalnih instrumenata. Kroz milimetarske rezove, pristupa se u zglob te se mogu tretirati brojne ortopedske teškoće.


koljeno-1200x799.jpg

Koljeno je  najveći,  može se reći i najsloženiji zglob u tijelu. Ono spaja dvije kosti, bedrenu  i goljeničnu kost, između kojih se nalazi zglobna hrskavica, te meniskusi, ligamenti i tetive koje vežu okolne mišiće za kost. Koljeno omogućuje savijanje (fleksiju) i ispružanje (ekstenziju) noge, što nam zapravo dozvoljava pokret.




Ukratko


Poliklinika Ribnjak jedinstvena je ustanova na području Republike Hrvatske. Objedinjuje različite grane medicine, a sve kako bi ostala vjerna svom sloganu “Zdravlje i Ljepota. Zajedno”. Ortopedija, napredna sportska dijagnostika, funkcionalna i kineziološka rehabilitacija, estetska kirurgija i tretmani, usluge su koje pružamo svakodnevno, stručno i u skladu s najnovijim profesionalnim standardima.




Newsletter


Prijavite se za newsletter Poliklinike Ribnjak i primajte pogodnosti i novosti izravno u svoj inbox.


Don’t miss out!
Invalid email address

Poliklinika Ribnjak 2021. All rights reserved.