NOVOSTI

Najnovije iz Poliklinike Ribnjak

Znanstvena dostignuća, medicinski savjeti, noviteti iz Poliklinike Ribnjak i više

U Sjedinjenim Američkim Državama na godišnjoj razini dogodi se više od 250 000 ozljeda prednjeg križnog ligamenta (ACL), a 125 000 – 175 000 pacijenata s navedenom ozljedom podvrgne se rekonstrukciji prednjeg križnog ligamenta (eng. anterior cruciate ligament reconstruction, ACLR). Dok standard liječničke prakse u Sjedinjenim Državama definira ranu rekonstrukciju ACL kod fizički aktivnih pojedinaca s inicijalnim ciljem povratka na razinu izvedbe prije ozljede kao zlatni standard, određeni dokazi sugeriraju da rekonstrukcija nije potrebna za povratak na visoku razinu aktivnosti, ali tek nakon provedenog intenzivnog programa rehabilitacije s naglaskom na neuromišićnu komponentu. Drugi stručnjaci zagovaraju pristup odgođene rekonstrukcije, no ne postoje razlike u ishodima između odgođene i rane rekonstrukcije ACL-a.

Nadalje, sportašima u Sjedinjenim Državama obično se savjetuje da se podvrgnu ranom ACLR s ciljem vraćanja statičke stabilnosti zgloba, minimiziranja daljnjeg oštećenja meniskusa i zglobne hrskavice te očuvanja zdravlja koljena, međutim, izvjestan broj sportaša nakon rekonstrukcije i rehabilitacije neće vratiti normalnu funkciju koljena. Nekoliko čimbenika, kao što su narušena funkcionalnost, nestabilnost koljena, bol, smanjeni raspon pokreta, deficit snage kvadricepsa, neuromuskularna disfunkcija i biomehanički čimbenici, uzrokom su vrlo varijabilnog stupnja uspješnog liječenja nakon ovakve ozljede.

Kako bi identificirali minimalni skup ishoda koji definiraju uspjeh liječenja nakon ozljede ACL-a ili provedenog ACLR-a, Lynch i suradnici uspostavili su kriterije sportske medicine o uspješnim ishodima nakon ozljede i rekonstrukcije ACL-a. Komponente na temelju kojih se definira uspješnost provedenog liječenja su:

  • izostanak ponovne ozljede ili ponovnog popuštanja koljena,
  • nema izljeva u zglobu,
  • postignuta potpuna simetrija snage kvadricepsa,
  • obnovljena razina aktivnosti i funkcije koljena
  • povratak sportu na razinu prije ozljede

Nakon ozljede ili rekonstrukcije ACL-a, sportaši prolaze kroz opsežno razdoblje temeljite rehabilitacije usmjerene na funkcionalna oštećenja. Ovi ciljani rehabilitacijski protokoli teže:

  • postizanju simetričnog raspona pokreta,
  • postizanju odgovarajuće snage ​​kvadricepsa,
  • hodanju i trčanju bez otvorenog aberantnog pokreta
  • smanjenju stupnja izljeva ili bolova u koljenu

Unatoč ciljanoj postoperativnoj rehabilitaciji, sportaši obično imaju deficit snage kvadricepsa, smanjenu funkcionalnost koljena i asimetriju pokreta čak i do dvije godine nakon rekonstrukcije. U raznim studijama utvrđena je važnost snage kvadricepsa kao dinamičkog stabilizatora koljena te su deficiti ovog mišića u direktnoj korelaciji s povezani s lošijim funkcionalnim ishodima u liječenih pacijenata.

U jednom sustavnom pregledu snage kvadricepsa u određenog broja sportaša nakon provedene ACLR, utvrđeno je da deficiti snage kvadricepsa mogu premašiti 20% u usporedbi s normalnom vrijednosti i to čak i do 6 mjeseci nakon rekonstrukcije, uz napomenu da se navedeni deficiti mogu uočiti čak i do 2 godine nakon rekonstrukcije. Otzel i suradnici izvijestili su o deficitu snage kvadricepsa od 6-9% čak 3 godine nakon rekonstrukcije, zaključivši da su dugotrajni deficiti nakon operacije neuromišićnog podrijetla, budući nakon mjerenja opsega bedra nije utvrđena atrofija kvadricepsa, odnosno nije pronađena značajna asimetrija između zdrave i operirane noge. Grindem i suradnici izvijestili su, nakon provedenog dvogodišnjeg praćenja, da je 23% neoperativno liječenih sportaša imalo 10% veći deficit snage kvadricepsa u usporedbi s 1/3 sportaša koji su bili podvrgnuti rekonstrukciji.

U drugoj studiji, u kojoj su 2-5 godina nakon ozljede ACL-a u usporedbu stavljeni operativno i neoperativno liječeni pacijenti, nisu utvrđene razlike u snazi ​​kvadricepsa između dvije skupine, iz čega se nameće zaključak da kirurška rekonstrukcija ACL nije preduvjet za obnovu mišićne funkcije. Bez obzira na provedeno operativno ili neoperativno liječenje, deficiti snage kvadricepsa su sveprisutni nakon ozljede prednjeg križnog ligamenta i kao takvi mogu potrajati dugoročno. Trenutni dokazi ne podržavaju ACLR kao sredstvo za poboljšanje rezultata snage kvadricepsa u odnosu na neoperativno liječenje nakon ozljede ACL-a.

Ne reagiraju svi pacijentu jednako na akutnu ozljedu ACL-a, zbog čega, naravno, ishodi mogu varirati. Većina ljudi smanjuje razinu svoje aktivnosti nakon ozljede ACL. Dok velika većina pojedinaca funkciju koljena nakon ozljede ACL definira kao smanjenu, što je uobičajen nalaz rano nakon ozljede, neki pacijenti pokazuju veću percipiranu funkciju koljena od drugih, što dodatno ide u prilog tezi da je varijabilnost ishoda nakon ozljede ACL-a široka.

DUGOTRAJNO ZDRAVLJE KOLJENA

Sprječavanje daljnjih intraartikularnih ozljeda i očuvanje zglobnih površina s ciljem očuvanja dugoročnog zdravlja koljena primaran je razlog za kiruršku stabilizaciju nestabilnog koljena. Pacijenti s povećanom labavosti koljena nakon ozljede ACL-a imaju veću vjerojatnost da će im kasnije u životu biti postavljena indikacija za operaciju meniskusa, dok je vrijeme proteklo od ozljede ACL-a u direktnoj korelaciji s brojem i težinom lezija hrskavice koljenog zgloba. Ozljeda meniskusa ili zglobne hrskavice povećava rizik od razvoja osteoartritisa koljena. Barenius i suradnici su otkrili trostruko povećanje prevalencije osteoartritisa koljena u kirurški rekonstruiranim koljenima 14 godina nakon operacije. Zaključak studije je da, iako ACLR nije spriječio sekundarni osteoartritis, početna resekcija meniskusa ipak predstavlja čimbenik rizika za osteoartritis bez razlike u prevalenciji između tipova transplantata.

Nedavno provedeni sustavni pregled literature u usporedbu je doveo operativno i neoperativno liječene pacijente, u prosjeku 14 godina nakon ozljede ACL-a, pri čemu se nameće zaključak da ne postoje značajne razlike između skupina po pitanju radiološki potvrđenog osteoartritisa. Operativna skupina imala je manje naknadnih operacija i ruptura meniskusa, ali trenutni dokazi ne podržavaju upotrebu ACLR-a za smanjenje incidencije sekundarnog osteoartritisa koljena nakon ozljede ACL-a.

POVRATAK SPORTU

Povratak sportu često se navodi kao cilj sportaša i zdravstvenih djelatnika nakon ozljede ACL-a ili provedenog ACLR-a. Nedavni sustavni pregled izvijestio je da se 81% sportaša vratilo aktivnom sudjelovanju u trenažnom procesu u bilo kojem sportu, ali se samo 65% vratilo na razinu prije ozljede, a još manji postotak sportaša, njih 55%, vratilo se natjecateljskim sportovima. Ovaj pregled otkrio je i da mlađi sportaši, muškarci i elitni sportaši, imaju veću šansu uspješno se vratiti natjecateljskom sportu. Slična izvješća donose i studije koje su u proces istraživanja uključile i amaterske sportaše.

McCullough i sur. izvješćuju da se 63% srednjoškolaca i 69% studentskih nogometaša uspješno vratilo natjecateljskom sportu. Shelbourne je otkrio da se 97% srednjoškolskih košarkaša, 93% srednjoškolki i 80% srednjoškolskih nogometaša, uspješno vratilo natjecateljskom sportu nakon rupture ACL ili provedene ACLR.

Brophy i sur. otkrili nešto drugačiji trend kod nogometaša; 72% se vratilo sportu, dok se 61% sportaša vratilo na istu razinu natjecanja i sportske izvedbe. Dodatno, kada su sportaši kategorizirani s obizrom na spol, uočeno je da se sportu uspješno vratilo više muškaraca (75%) nego žena (67%). Ove studije naglašavaju činjenicu da, iako postoji veza između vrste sporta i povratka istome, zbog nedostatka visokokvalitetnih istraživanja, dosadašnja literatura nije adekvatna za donošenje konačnog suda o ovom pitanju.

Smanjena stopa povratka sportu može se pripisati mnogim čimbenicima, uključujući dob, spol, razinu aktivnosti prije ozljede, strah i psihološku spremnost. Dob i spol dvije su varijable koje su identificirane u više studija, pri čemu je veća vjerojatnost da će se muškarci i mlađi sportaši vratiti sportu. Dob može biti zamjenska mjera za promjenu prioriteta (tj. zasnivanje obitelji), obveza (tj. zaposlenja) i/ili mogućnosti igranja na istoj razini (nepostojanje odgovarajuće strukture natjecanja nakon srednje škole ili fakulteta).

Unatoč uobičajenim zabludama, neoperativno liječeni sportaši mogu se vratiti sportu bez potrebe za rekonstrukcijom. Fitzgerald i suradnici izvijestili su o shemi postupaka namijenjenih  povratku sportaša s nedostatkom ACL-a u sport u kratkom roku, bez daljnje ozljede meniskusa ili zglobne hrskavice, međutim, postoji malo dugoročnih dokaza o neoperativno liječenim sportašima koji se vraćaju sportu visoke razine nakon ovakve ozljede.

Druga ozljeda, bilo da se radi o ozljedi ipsilateralnog transplantata ili kontralateralnog ACL-a, sve je veći problem nakon ACLR-a, jer se čini da je incidencija ovakvih događaja veća nego što se mislilo. Čimbenici rizika za drugu ozljedu ACL uključuju mlađe sportaše koji se (pre)rano vraćaju sportskim aktivnostima visoke razine, pri čemu žene imaju veći rizik od kontralateralne ozljede, a muškarci imaju veći rizik od ipsilateralne ozljede.

Dok je prijavljeno da je stopa drugih ozljeda (što recidiva, što ponavljanja ozljede na drugoj nozi) u općoj populaciji 5 godina nakon rekonstrukcije 6%, stope kod mladih sportaša su znatno veće. Paterno i suradnici pratili su 78 sportaša nakon ACLR-a i 47 kontrolnih pacijenata tijekom razdoblja od 24 mjeseca. Stopa druge ozljede na kraju je iznosila čak 29,5%, što je gotovo 4 puta viš od kontrolne skupine (8%).

Grupa MOON izvijestila je o stopi incidencije druge ozljede u iznosu od 20% kod žena i 5,5% kod muškaraca, gledano na uzorku od 100 nogometaša koji su se vratili sportu nakon ACLR. Shelbourne i sur. i Leys i sur. izvijestili su o stopi druge ozljede/recidiva od 17% kod mlađih sportaša.

Osim što rehabilitacija i oporavak traju duže, povećavaju se i troškovi zdravstvene skrbi i razina psihičkog stresa, zbog čega ponovna ozljeda i naknadna revizijska operacija imaju znatno lošije ishode u usporedbi s onima nakon početne rekonstrukcije.

ZAKLJUČAK

Valja napomenuti da je ACLR i dalje zlatni standard liječenja ozljeda ACL-a u mladoj, fizički aktivnoj populaciji. Istraživanje Američke akademije ortopedskih kirurga pokazalo je da bi 98% kirurga preporučilo operaciju ako se pacijent želi vratiti sportu, a 79% vjeruje da se pacijenti s nedostatkom ACL-a ne mogu vratiti rekreativnim sportskim aktivnostima bez rekonstrukcije ACL.

Budući da nema razlike u ishodima između rane rekonstrukcije, odgođene rekonstrukcije i neoperativnog liječenja, obrada pacijenta s rupturom ACL bi trebala započeti razmatranjem neoperativnog liječenja. Eitzen i sur. otkrili su da je 5-tjedni program progresivnog vježbanja nakon ozljede ACL-a doveo do značajnog poboljšanja funkcije koljena prije nego što su odlučili podvrgnuti se rekonstrukciji ili nastaviti s neoperativnim programom liječenja.

Obzirom da nema dokaza o definitivnom pozitivnom ishodu liječenja koji bi podvrgavanje ranom ACLR-u definirali kao neophodan postupak u liječenju, preporuka je da neoperativno liječenje treba biti prvi izbor liječenja kod sportaša nakon ozljede ACL-a.

 

*ovaj članak obrada je i sumacija studije “Controversies in Knee Rehabilitation: Anterior Cruciate Ligament Injury” autora Mathew J. Faille i suradnika.



Smrznuto rame (FS) jedan je od najčešćih, ali i najizazovnijih kliničkih poremećaja u ortopedskoj kirurgiji. Radi se o poremećaju kojeg karakterizira značajno smanjenje aktivnog i pasivnog raspona pokreta (ROM) glenohumeralnog zgloba uz prateću bol. Stopa prevalencije FS je 2% – 5%, a češće se javlja kod žena. Uz povećanje komorbiditeta i promjena u stilu i načinu života, povećava se i incidencija FS. Međutim, prirodni tijek i patogeneza FS nisu opširno istraženi i još uvijek su nepoznati. Prema dosadašnjim istraživanjima, FS se može podijeliti u tri faze:

  • „zamrzavanje“ – pojava podmukle boli u ramenu s progresivnim gubitkom pokreta
  • „zamrznuto“ stanje – postupno jenjavanje boli, stabilizacija razine ukočenosti s jednakim aktivnim i pasivnim ROM
  • „odmrzavanje“ – postupno poboljšanje kretanja i povlačenje simptoma

Makroskopski nalazi uključuju zadebljanje i začepljenje kapsule s jasnim znakovima upale, osobito oko rotatorne komponente ramena, korakohumeralnog i srednjeg glenohumeralnog ligamenta. Mikroskopski gledano, ligamenti korakohumeralnog i srednjeg glenohumeralnog ligamenta prožeti su upalnim infiltratom, osobito oko rotatorne komponente. Zahvaćena kapsula sadržava veći broj fibroblasta, mastocita, makrofaga i T stanica. Ovaj tip sinovitisa povezan je s povećanom količinom fibroznih faktora rasta, upalnim citokinima i interleukinima.

Primarni ili idiopatski FS javlja se kada nema egzogenog uzroka ili postojećeg stanja ili može biti povezan s drugom sistemnom bolešću. Najčešća korelacija je dijabetes melitus, a incidencija se kreće od 10% do čak 36%. Drugi poznati komorbiditeti koje dovodimo u korelaciju s FS su bolesti štitnjače, bolesti nadbubrežne žlijezde, kardiopulmonalne bolesti i hiperlipidemija. FS povezan s traumatskim događajeim kojeg se može identificirati (prijelom, dislokacija i ozljeda mekog tkiva) ili FS koji je po tipu netraumatski (osteoartritis, tendinopatija rotatorne manšete i kalcificirani tendinitis) kategoriziraju se kao sekundarni FS.

Tradicionalno, FS se smatra samoograničavajućom i benignom bolešću s potpunim oporavkom po pitanju boli i ROM-a. Međutim, ovo stanje ponekad može trajati godinama. U jednoj studiji, 50% pacijenata je još uvijek osjećalo bol ili ukočenost ramena u prosjeku 7 godina od početka simptoma, iako je samo 11% prijavilo funkcionalno ograničenje. Reeves i suradnici u svojoj prospektivnoj studiji koja je uključivala 41 bolesnika sa simptomatologijom FS i s praćenjem pacijenata u razdoblju od 5 do 10 godina došli su do zaključka da se samo 39% pacijenata potpuno oporavilo. Ovo dugo razdoblje boli i invaliditeta pacijentima narušava kvalitetu života i onemogućava ih pri izvođenju profesionalnih i rekreacijskih aktivnosti. Iako je potrebno odgovarajuće liječenje za brzi povratak normalnom životu, konačne strategije liječenja nisu uspostavljene i koriste se mnoge različite strategije liječenja.

KONZERVATIVNO LIJEČENJE

Uobičajeni konzervativni tretmani uključuju oralno primjenjive lijekove, fizikalnu terapiju, vježbe, injekcije steroida i hidrodilataciju. Opcije konzervativnog liječenja mogu biti uspješne u čak i do 90% pacijenata. Važno je napomenuti fazu koja se liječi zbog razlika u simptomima u svakoj fazi.

U fazi smrzavanja (trajanje 10–36 tjedana), bol je najizraženija. Injekcija steroida osigurava brzo ublažavanje boli, uglavnom u kratkoročnom razdoblju. U zamrznutoj fazi (4-12 mjeseci), bol se postupno smanjuje, ali prevladava ograničeni ROM. U ovoj fazi, terapija bi se trebala usredotočiti na povećanje ROM-a, kao što su tehnike mobilizacije ili distenzije, za koje su ipak pronađeni ograničeni dokazi. U fazi odmrzavanja (12-42 mjeseca), postoji minimalna bol i progresivno poboljšanje po pitanju ROM-a. Kako bol i mišićna inhibicija rezultiraju kompenzacijskim pokretima lopatice, uloga prilagodbe pokreta lopatice mogla bi biti važna u rehabilitaciji FS.

LIJEKOVI

Tijekom početne, izrazito bolne faze bolesti, faze smrzavanja, strategija liječenja usmjerena je na ublažavanje boli. Iako je tradicionalno pacijentima davati nesteroidne protuupalne lijekove (NSAID), sami NSAID nemaju utjecaja na prirodni tijek FS. Ne postoje randomizirane kontrolirane studije koje potvrđuju učinkovitost NSAID-a u specifičnom stanju FS .

Oralna primjena kortikosteroida također se koristi u liječenju FS. Canbulat i suradnici izvijestili su da su oralni glukokortikoidi (0,5 mg/kg/dan metilprednizolona) u 33 bolesnika s FS poboljšali:

  • srednju vrijednost vizualno-analogne skale (VAS), sa 6,3 u početku na 0,2 u 6-mjesečnom praćenju
  • srednji rezultat prema Constant skali, s 28,3 u početku do čak 94,8 u prvoj godini praćenja
  • srednju ocjenu American Shoulder and Elbow Surgeons skale, s 25,9 u početku na 98,7 u prvoj godini praćenja.

U jednom randomiziranom kliničkom ispitivanju od 40 pacijenata koje su proveli Lorbach i suradnici, pacijenti s idiopatskim FS liječeni su oralnim režimom liječenja kortikosteroidima (20 pacijenata) ili intraartikularnom injekcijom kortikosteroida (20 pacijenata). U bolesnika liječenih oralnim režimom, pronađena su značajna poboljšanja u pogledu boli i funkcionalnih ishoda nakon praćenja u duljini jednog mjeseca. Međutim, pacijenti liječeni intraartikularnom injekcijom pokazali su superiorne rezultate u objektivnim ocjenama ramena, ROM-u i zadovoljstvu pacijenata u usporedbi sa skupinom koja je primala oralne steroide.

Buchbinder i suradnici izvijestili su o rezultatima oralnog prednizolona za liječenje FS u randomiziranoj, dvostruko slijepoj, placebom kontroliranoj studiji i utvrdili značajno poboljšanje u ispitivanoj skupini nakon 3 tjedna. Kao što je opisano u prethodnim studijama, čini se da oralno liječenje steroidima daje ranu korist u smislu ublažavanja boli i funkcionalnih ishoda, međutim, dugoročna korist još nije utvrđena. Jedan sustavni pregled izvijestio je o upotrebi oralnih steroida u liječenju FS (pet ispitivanja, 179 pacijenata). U tri visokokvalitetna ispitivanja uspoređeni su oralni steroidi s placebom ili kontrolnom skupinom. Nisu pronađene značajne razlike u boli kratkoročno niti po pitanju boli i ROM-a dugoročno.

FIZIKALNA TERAPIJA

Fizioterapija je široko prihvaćena kao početni tretman u mnogim stanjima ramena, uključujući FS. Fizioterapija bi trebala uključivati ​​program vježbanja koji može vratiti pokretljivost ramena. Bolesnika treba staviti na program vježbanja s ciljem povratka i održavanja opsega pokreta. Pacijenti uključeni u program fizikalne terapije trebali bi započeti s programom vježbi koji uključuje povećanje ROM aktivnim potpomognutim pokretom, kao i s nježnim pasivnim vježbama istezanja, uključujući podizanje naprijed, unutarnju i vanjsku rotaciju. Ove vježbe treba izvoditi pet do šest puta dnevno, a važno je izvoditi više serija od 5 do 10 minuta dnevno jer će rame ponovno postati ukočeno u vremenu između serija.

Dobri rezultati zabilježeni su kod fizioterapije i u usporedbi s drugim vrstama konzervativnog liječenja. Russell i suradnici proveli su slijepu, randomiziranu, kontroliranu studiju uspoređujući učinkovitost triju režima liječenja: sat vježbanja plus vježbe kod kuće, individualna multimodalna fizioterapija plus kućne vježbe i samo vježbe kod kuće, pri čemu su došli do zaključka o velikoj beneficiji fizioterapije uz samostalno izvođenje vježbi. Naime, poboljšanje ROM-a bilo je značajno veće u skupini koja je pohodila fizioterapiju nego u skupini koja je u sklopu liječenja samo izvodila vježbe. Naglasili su da u usporedbi s tjelovježbom, fizioterapijske intervencije dovode do značajnog poboljšanja po pitanju anksioznosti pacijenata koja se kod ovog poremećaja, zbog tipične i progresivne simptomatologije, često javlja.

Griggs i suradnici izvijestili su da je 90% od 75 pacijenata liječenih upotrebom specifičnog programa vježbi istezanja ramena u četiri smjera postiglo zadovoljavajuće rezultate u prosjeku praćenja od 22 mjeseca. Sun i suradnici u svom su sustavnom pregledu literature i provedenoj meta-analizi randomiziranih kontroliranih studija zaključili da su obje intervencije imale sličan učinak na poboljšanje funkcije ramena, povećanje pasivnog pokreta i smanjenje boli u FS.

Mnoge studije su pokazale fizioterapiju kao pomoćnu intervenciju koja daje dobre rezultate. Pokazalo se da su NSAID učinkovitiji kada se koriste u kombinaciji s fizioterapijom u usporedbi sa samim NSAID-ima. Slično, injekcija steroida korištena u kombinaciji s fizioterapijom rezultirala je boljim ishodima u usporedbi sa samo injekcijom.

KORTIKOSTEROIDNE INJEKCIJE

Iako je injekcija kortikosteroida invazivan postupak povezan s rizicima kao što je septički artritis, korisno je smanjiti bol i onesposobljenost pacijenata tijekom stadija bolova ili smrzavanja.

Postoje brojne randomizirane studije koje su ispitivale ranu učinkovitost injekcije steroida. U dvostruko slijepom, lažno kontroliranom randomiziranom kliničkom ispitivanju, ultrazvukom vođene intraartikularne injekcije steroida i injekcije steroida u rotatornu komponentu ramena kod 122 bolesnika s FS dovele su do značajnog smanjenja boli nakon 6 tjedana. Rezultat se zadržao nakon 12 tjedana, ali ne i nakon 26 tjedana.

Ryans i suradnici izvijestili su o rezultatima četverosmjernog randomiziranog kontroliranog ispitivanja uspoređujući skupine koje su primile:

  • injekciju triamkinolona plus fizioterapija
  • samo injekciju
  • injekciju placeba plus fizioterapija
  • samo placebo injekciju.

Nakon 6 tjedana praćenja, skupine pacijenata koje su primile injekcije kortikosteroida prijavile su značajno poboljšanje u smislu invaliditeta povezanog s ramenom, a skupine koje su pohodile fizioterapiju prijavile su poboljšanje po pitanju ROM-a. Međutim, sve su skupine prijavile poboljšanje u odnosu na sve mjere ishoda u 16. tjednu.

Godine 2011. Griesser i suradnici proveli su sustavni pregled postojećih studija dokaza razine I i II o intraartikularnoj injekciji za FS. Osam studija koje obuhvaćaju 409 pacijenata zadovoljilo je njihove kriterije za uključivanje. Iako je srednja modificirana Coleman metodološka ocjena uključenih studija bila samo 44, svi tretmani su rezultirali poboljšanim kliničkim ishodom s trendom većeg poboljšanja rezultata ankete s 36 stavki kratke forme (SF-36) u vezi s injekcijom steroida kao u usporedbi s manipulacijom pod anestezijom (MUA).

HIDRODISTENZIJA

Andren i Lundberg prvi su opisali hidrodistenziju (HD) 1965. u sklopu liječenja adhezivnog glenohumeralnog zgloba širenjem kapsule. Iako će se terapijski režimi razlikovati, ova tehnika uglavnom uključuje uštrcavanje velike količine fiziološke otopine, steroida, lokalnog anestetika i kontrastnog sredstva u glenohumeralni zglob pod nadzorom, najčešće ultrazvuka. Nema dokaza koji bi utvrdili mora li se postići ruptura kapsule ili je kapsularna distenzija najvažnija komponenta liječenja.

Zabilježeno je da HD pruža kratkoročne prednosti u pogledu boli, ROM-a i funkcije u FS. Haughton i suradnici izvijestili su o rezultatima HD u 76 pacijenata s prosječnim praćenjem od 3,5 mjeseca. Oxford skala procjene ramena poboljšala se sa prosjeka od 20,6 prije operacije na prosjek od 32,7 postoperativno. Cochraneov pregled literature iz 2008. naveo je samo dokaze koji podržavaju HD kao modalitet liječenja isključivo u kontekstu kratkoročnog poboljšanja razine boli, ROM-a i funkcije.

KIRURŠKI POSTUPAK

Neki pacijenti ne uspijevaju postići željene ishode neoperativnim liječenjem. Čimbenici koji utječu na odluku o kirurškom liječenju uključuju ozbiljnost i trajanje simptoma kao i odgovor na konzervativno liječenje.

Opće indikacije za operaciju su uporna bol i ograničen ROM unatoč minimalno 3 do 6 mjeseci provedenog neoperativnog liječenja, uključujući lijekove, lokalne injekcije ili fizioterapiju. Levine i suradnici izvijestili su da će pacijenti s težim početnim simptomima, mlađa dob u vrijeme početka tegoba i smanjenje pokreta u ramenu unatoč 4 mjeseca pridržavanja terapije, najvjerojatnije zahtijevati operaciju.

Kako se povećava broj pacijenata s FS, tako se povećava i ukupan broj izvedenih operativnih postupaka u sklopu te bolesti. Ukupna incidencija operacije FS izračunata je kao 2,67 zahvata na 10 000 stanovnika opće populacije godišnje i kao 7,55 za one u dobi od 40 do 60 godina. Menadžment FS među liječnicima značajno varira i u velikoj se mjeri temelji na osobnom iskustvu i obuci, a ne na objavljenim dokazima. Operativne metode liječenja uključuju MUA (eng. manipulation under anestesion) i artroskopsko ili otvoreno kapsularno oslobađanje. Kako je artroskopsko kapsularno otpuštanje (ACR) pouzdana opcija liječenja s mnogim prednostima u odnosu na otvorenu kirurgiju, indikacije otvorenog otpuštanja su se smanjile i otvoreno otpuštanje se sada rijetko izvodi.

MUA uključuje pasivno kidanje zadebljane upaljene kapsule i kontrahiranih ligamenata. Uglavnom se izvodi u općoj anesteziji, međutim, recentni razvoj ultrazvučne tehnologije omogućio je izvođenje operativnog postupka anesteziranjem brahijalnog pleksusa ili blokom korijena cervikalnog živca. Magnetska rezonancija nakon MUA pokazuje kapsularne rupture (srednja supstancija i humeralna avulzija glenohumeralnih ligamenata), rupture labruma ili koštane hematome glave humerusa. Artroskopski nalazi nakon MUA uključuju hemartrozu, kidanje zglobne čahure ili rotatorne manšete, lezije gornjeg labruma i rupturu srednjeg glenohumeralnog ligamenta.

Zbog izvjesnog broja mogućih komplikacija MUA i napretka artroskopskih tehnika, artroskopsko kapsularno oslobađanje, ACR (eng. arthroscopic capsular release), postaje najčešće korištena kirurška intervencija za koju se ranije pokazalo da daje trajna dugotrajna poboljšanja po pitanju tegoba. ACR također omogućuje vizualnu potvrdu dijagnoze kao i sposobnost liječenja popratne intraartikularne i subakromijalne bolesti koje mogu pridonijeti primarnom uzroku problema.

Nedavno su mnoga istraživanja pokazala izvrsne rezultate i u smislu ublažavanja boli i povećanja ROM-a s ACR-om. U studiji Le Lievrea i Murrella koja je uključivala 49 pacijenata liječenih ACR-om, postignuta su  značajna poboljšanja u ROM-u, ublažavanju boli i funkciji ramena. Ova poboljšanja su zadržana i nakon 7 godina postoperativnog praćenja pacijenata. Nadalje, čak i u usporedbi s drugim postupcima kao što su HD i MUA, ACR je imao dobre kliničke rezultate. Gallacher i suradnici usporedili su 6-mjesečne rezultate praćenja pacijenata liječenih HD (20 pacijenata) s ACR-om (19 pacijenata). Izvijestili su da je skupina pacijenata liječenih ACR pokazala značajno bolji rezultat na Oxford skali procjene boli i funkcije ramena nakon 6 mjeseci od provedenih liječenja u odnosu na HD grupu.

Postoji široka varijacija u načinu na koji se ACR provodi, u rasponu od djelomičnog otpuštanja do potpunog otpuštanja od 360°. Također postoje razne rasprave u literaturi o opsegu oslobađanja. Nekoliko autora preporučilo je oslobađanje stražnje kapsule, a vjerovalo se da ima prednosti u pogledu oporavka funkcije unutarnje rotacije.

REHABILITACIJA

Postoperativna rehabilitacija je još jedna vrlo važna točka u kirurškom liječenju. Ako je moguće, rehabilitaciju treba započeti što je prije moguće kako bi se održala operativnim postupkom postignut rezultat. Neki autori preporučuju korištenje kontinuiranog interskalenskog katetera za anestetičku infuziju u ranom postoperativnom razdoblju kako bi se ublažila bol i povećalo zadovoljstvo pacijenata. Remen za ruku koristi se samo za udobnost nekoliko dana nakon operacije i ne smije se nastaviti koristiti nakon jednog tjedna. Bolesnike se potiče da ne spavaju u remenima za ruku. Poučava se kućni program istezanja i treba ga raditi tri puta dnevno.

ZAKLJUČCI

FS, koji se često susreće u općoj ortopedskoj praksi, je stanje boli i ukočenosti s posljedičnim funkcionalnim oštećenjem. Odgovarajuće odluke o liječenju FS zahtijevaju sveobuhvatno razumijevanje patofiziologije, sustavnog zdravstvenog stanja pacijenta, funkcionalnih zahtjeva, ozbiljnosti simptoma i odgovora na neoperativno liječenje. Većina će pacijenata doživjeti povlačenje simptoma kada ih se liječi konzervativno, stoga bi konzervativni menadžment trebao biti prva opcija.

NSAID mogu ublažiti bol i poboljšati kvalitetu sna, koja je često narušena uslijed bolova, ali nemaju značajan učinak na oporavak. Oralni steroidi mogu pružiti brzo ublažavanje boli i oporavak ROM-a u kratkom roku. Fizioterapija je široko prihvaćena te bi se trebala koristiti u konzervativnom liječenju FS. Kada pacijenti imaju najviše boli, injekcije steroida mogu biti korisne u ranom razdoblju bolesti (osobito u prvih 6 tjedana). Međutim, dugoročni rezultati ne pokazuju nikakvu razliku između pacijenata liječenih steroidima i kontrolnih ispitanika. Još uvijek postoji rasprava o odgovarajućem mjestu injekcije steroida. Čini se da HD pruža samo malu kliničku korist i nema dokaza koji bi ukazivali na bilo kakvu superiornost izvođenja HD u odnosu na druge tretmane.

Početno konzervativno liječenje može biti uspješno u do 90% bolesnika. Bolesnici koji ne dožive regresiju simptoma unatoč odgovarajućoj terapiji vjerojatno će zahtijevati kiruršku intervenciju. MUA se intenzivno koristi sa zadovoljavajućim rezultatima. Međutim, kirurzi uvijek moraju biti oprezni kako bi izbjegli jatrogene komplikacije i trebali bi objasniti mogućnost recidiva u bolesnika s dijabetesom. Iako je opseg kapsule koji treba osloboditi kontroverzno pitanje, ACR je pouzdana metoda liječenja s niskom stopom komplikacija za vraćanje funkcije i smanjenje boli u bolesnika s FS. Pacijenti bi trebali započeti progresivne ROM vježbe što je prije moguće pod nadzorom obučenog terapeuta.


pexels-dominika-roseclay-1166868-1200x870.jpg

ZNATE LI ŠTO JE „ZLOKOBNI TRIJAS“?

Zglob koljena najveći je i najkompleksniji zglob u ljudskom tijelu. Građen je od tri kosti, dva manja zgloba i velikog broja različitih mekotkivnih komponenti (hrskavice, mišića, tetiva, ligamenata, sinovijalnih membrana, živaca, krvnih žila). S obzirom na njegovu građu, u koljenu su mogući pokreti u nekoliko različitih ravnina, poput fleksije (savijanja), ekstenzije (ispružanja) te, u manjoj mjeri, rotacije. Mogućnost izvođenja takvih vrsta pokreta plod je specifične građe i međuodnosa u kojem se nalaze kosti i navedene mekotkivne strukture.

U svijetu sporta, što profesionalnog, što rekreativnog, jedna od najspominjanijih mekotkivnih komponenti koljena su njegovi ligamenti. Prednji i stražni križni ligament, medijalni i lateralni kolateralni ligament, patelofemoralni ligament… Koliko ste samo puta čuli da je nekom sportašu sezona završena zbog ozljede prednjeg križnog ligamenta? Takav tip ozljeda s razlogom se smatra ozljedom koja obilježava karijeru jednog sportaša i prijelomnom točkom koja dijeli njegovu karijeru na razdoblje prije i poslije. Profesionalnom sportašu takva će ozljeda donijeti dugotrajnu pauzu od sporta te ga poslati na put mukotrpnog oporavka, a rekreativnim sportašima navedeni put mukotrpnog oporavka često će biti put bez povratka omiljenoj sportskoj aktivnosti.

Uz ligamente, nerijetko imamo prilike slušati i o ozljedama meniskusa, fibrohrskavičnih tvorbi čija je osnovna uloga neutralizacija jakih sila kojima kosti koje sačinjavaju zglob koljena međudjeluju. Meniskusi omogućuju glatko i bezbolno izvođenje pokreta u punom opsegu, čime ujedno štite i krhko hrskavično tkivo koljena, koje je iznimno podložno trošenju i degeneraciji, koje u starijoj životnoj dobi često dovede do nastanka artroze.

Ipak, jedan podtip ozljede koljena sije strah i predstavlja osobiti izazov za cijeli medicinsko-rehabilitacijski tim sportaša – tzv. „zlokobni trijas“. Zlokobni trijas naziv je za opsežnu ozljedu hrskavično-ligamentarnog aparata koljena koja se sastoji od (istovremeno):

  • rupture prednjeg križnog ligamenta
  • medijalnog kolateralnog ligamenta
  • medijalnog meniska.

U sportovima koji zahtijevaju razvijenu agilnost i uključuju nagle promjene smjera, poput skijanja, te kontakt između igrača, poput nogometa, košarke, hokeja, tenisa i sličnih, ovakav je tip ozljede osobito izražen. Mehanizam najčešće uključuje nekakav vid sile koja djeluje na koljeno s njegove lateralne, „vanjske“ strane, i to u trenutku dok je koljeno lagano savijeno i rotirano prema van, čime uzrokuje značajan stres medijalnih („unutarnjih“) struktura, ali ujedno i „tjera“ koljeno u pretjerano opružanje (ekstenziju), što za posljedicu ima i oštećenje prednjeg križnog ligamenta.

Zlokobni trijas
Zlokobni trijas

Faktori rizika za nastanak ovakvog tipa ozljede su različiti, ali dva najvažnija su vrsta sporta kojim se pacijent bavi te njegov spol; žene su podložnije ovakvim tipu ozljeda. Budući se radi o izrazito teškoj ozljedi, najčešća metoda liječenja je kirurška, dok se konzervativno liječenje primjenjuje iznimno rijetko i to kod manjih ozljeda, odnosno parcijalnih ruptura ili istegnuća. Kirurško liječenje sastoji se od rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta uz pomoć presatka, koji se plasira na odgovarajuće anatomske lokacije (izvorno polazište i hvatište prednjeg križnog ligamenta), šivanja meniskusa (najčešće tzv. inside-put metodom), dok se ruptura medijalnog kolateralnog ligamenta iznimno rijetko tretira kirurški zbog velikog kapaciteta za samoobnovu. Nakon izvršene operacije, operirana noga imobilizira se u poseban tip ortoze koju pacijent nosi tijekom šest tjedana.

Plan i program rehabilitacije individualan je za svakog pacijenta te je u direktnoj korelaciji s pacijentovim stanjem prije samog zahvata, težinom ozljede, stupnjem kondicijske pripreme, pacijentovom dobi te angažmanu tijekom rehabilitacije. Rehabilitacija se započinje krioterapijom i pasivnim pokretima fleksije, terminalnom ekstenzijom i statičkim vježbama natkoljenične muskulature, a zatim tijekom sljedećih šest tjedana pasivan pokret postupno prelazi u potpomoguti aktivni (pasivno-aktivni) te naposlijetku u potpunosti aktivni pokret (pacijent ga izvodi sam), nakon čega se započinje s izvođenjem vježbi specifičnih za sport.

I što onda činiti kada sustav prevencije više ne koristi, odnosno kada se ozljeda već pojavi? Naravno, važno je što prije započeti s adekvatno isplaniranim planom i programom liječenja i, ono najvažnije, ne žuriti s povratkom sportskoj aktivnosti. Stope recidiva nakon ozljede prednjih križnih ligamenata su gotovo porazne, a jedan od najčešćih razloga za to je neadekvatno proveden plan i program rehabilitacije i nestrpljivost sportaša koji se osjeća dobro i uvjeren je da je spreman za povratak, a zapravo nije.

U daljnjim objavama tijekom idućih tjedana nastavljamo se baviti problematikom ozljeda koljena, osobito prednjeg križnog ligamenta. Veselimo se s Vama podijeliti naša iskustva i znanje!

Multidisciplinarni tim stručnjaka u našoj Poliklinici, sastavljen od liječnika, fizioterapeuta i kineziologa, garancija su da Vaše povjerenje stavljate u dobre ruke koje u svakom trenutku Vašeg oporavka znaju što je najbolje za Vas. Ukoliko imate ovakav ili sličan problem obratite nam se s punim povjerenjem!

Vaša Poliklinika Ribnjak



Odgođena bol u mišićima (engl. „delayed-onset muscle soreness“ – DOMS) je bol u mišićima koja počinje u određenom vremenskom intervalu nakon što ste vježbali. Najčešće se radi o osjećaju boli i mišićnog zamora koji počinje dan ili dva nakon treninga. Ukoliko se mišićna bol javi tijekom treninga, tada treba posumnjati na neki drugi uzrok tegoba jer se DOMS ne manifestira tijekom samog treninga.

Bol koji se osjeća tijekom ili neposredno nakon treninga je drugačija vrsta bolova u mišićima te se takva bol definira kao akutna bol u mišićima i liječi se drugačijim terapijskim protokolima.

Akutna bol u mišićima manifestira se najčešće kao osjećaj peckanja koji osjećate u mišićima tijekom treninga zbog brzog nakupljanja metaboličkih produkata tijekom intenzivne vježbe. Obično nestaje još tijekom trajanja samog treninga ili nedugo nakon prestanka vježbanja.

Da li je uzrok tegoba u podlozi – DOMS?

Prema American College of Sports Medicine, simptomi DOMS-a obično se javljaju najmanje 12 do 24 sata nakon treninga. Bol obično dostiže vrhunac otprilike jedan do tri dana nakon treninga, a nakon toga najčešće popušta.

Simptomi DOMS-a na koje treba obratiti pozornost uključuju:

  • jaku palpatornu osjetljivost određenih mišićnih lokalizacija
  • smanjen raspon pokreta zbog boli i ukočenosti pri kretanju
  • oteklina u zahvaćenim mišićima
  • umor mišića
  • kratkotrajni gubitak mišićne snage

Što uzrokuje DOMS?

Izvođenje vježbi visokog intenziteta često uzrokuje sitna oštećenja mišićnih vlakana na mikroskopskoj razini. Na tako nastalu „štetu“, organizam reagira preko čimbenika imunološkog sustava, tzv. „medijatora upale“, što rezultira nastankom lokalne upale na mjestu oštećenja, što u konačnici dovodi  do odgođenog početka bolova u mišićima.

Gotovo svaka vježba visokog intenziteta može uzrokovati DOMS, ali jedna vrsta, poznata kao ekscentrična vježba, često ga pokreće. Osnovna karakteristika ekstentričnih vježbi je mišićna kontrakcija u fazi njegovog produljenja. U toj su situaciji mišićna vlakna izrazito ranjiva i podložna oštećenju.

Primjer jedne ekscentrične vježbe je kontrolirani pokret prema dolje čime se podlaktica „opružuje“ u zglobu lakta nakon što je izveden pokret pregibanja. Prilikom izvođenja pokreta opružanja ili ekstenzije ruke u laktu, u bicepsu dolazi do ekscentričnog pokreta. Sličan primjer je i ponašanje četveroglavog mišića, kvadricepsa, prilikom trčanja nizbrdo.

Postoji li veza između DOMS-a i nakupljanja mliječne kiseline u mišićima?

Nekada je prevladavalo mišljenje da je DOMS posljedica nakupljanja mliječne kiseline u mišićima koje se javlja tijekom treninga, ali rezultati aktualnih studija ne ukazuju na povezanost ovih dvaju faktora.

Tko može doživjeti DOMS?

DOMS se može pojaviti i prouzrokovati tegobe kod svakog čovjeka, od elitnih sportaša, preko početnika, pa sve do ljudi koji dugo nisu vježbali.

Dakle, bez obzira na stupanj fizičke pripremljenosti, pojava DOMS-a je moguća uvijek kada dođe do povećanja intenziteta treninga, kada se izvode ekscentrične vježbe ili nakon izvođenja nove vrste vježbe na koju organizam nije navikao.

Je li DOMS znak ‘kvalitetno izvedene’ vježbe?

U određenim dijelovima populacije prevladava mišljenje da u slučaju da nakon treninga izostane pojava boli, ne postiže se nikakav napredak u vježbanju i kondicijskoj spremi. Ima li istine u tome?

Odgovor je – ne. Kada započnete novu rutinu vježbanja ili vježbate izvan razine svojih granica, veća je vjerojatnost da ćete posljedično izvedenom treningu osjetiti određeni stupanj boli. Međutim, nastavkom vježbanja, vaše se tijelo prilagođava. Izvjesna je šansa da ćete se svakim izvedenim treningom osjećati sve bolje i spremnije te osjećati manju bol, ali to ni na koji način ne znači da ne radite dovoljno naporno ili da su benefiti po pitanju kondicijske pripreme smanjeni nakon takvih treninga.

Možda ćete biti u iskušenju da se odmorite i izbjegnete svaku tjelovježbu i kretanje kada osjetite simptome DOMS-a, ali, osim ako simptomi nisu izraženi, mirovanje u vidu izležavanja i spavanja može samo pogoršati bol i ukočenost, a ne ublažiti ih. Najvažnija stvar kod ublažavanja DOMS-a je – slušati svoje tijelo. Ukoliko su simptomi DOMS-a izraženi, možda ćete trebati uzeti dan potpunog odmora kako biste svojim mišićima dali priliku da se oporave.

U slučaju pojave gore opisanih simptoma DOMS-a, preporučljivo je izbjegavati svaku vrstu kardio-treninga, odnosno treninga visokog intenziteta ili powerliftinga, i to tijekom cjelokupnog trajanja tegoba. Forsiranje vježbanja visokim intenzitetom u situaciji kada su simptomi DOMS-a najizraženiji može pogoršati tegobe i produljiti oporavak od DOMS-a.

Kako liječiti DOMS

Vrijeme je jedini faktor liječenja DOMS-a, ali  postoje izvjesne radnje koje možete poduzeti kako biste ublažili bol i ukočenost dok čekate da vaše tijelo samo ispravi postojeću štetu. Rezultati studija provedenih na temu DOMS-a i terapije u slučaju njegove pojave relativno su kontradiktorni te je potrebno provesti više studija na ovu temu kako bi se utvrdili točni protokoli liječenja. Ipak, određene studije ukazuju na benefit određenih tretmana i mjera samopomoći. One uključuju:

  • masažu – pregled litetature iz 2017. godine otkrio je da su ljudi koji su primili masažu 24, 48 ili 72 sata nakon intenzivnog treninga osjećali znatno manje bolova od ljudi koji nisu dobili masažu nakon treninga. Činilo se da je najučinkovitija masaža 48 sati nakon treninga. Masaža nakon svakog treninga svakako nije praktična, a po svoj prilici ni izvediva, stoga se kao mjera samopomoći i prevencije preporuča samo-masaža listova, bedara, stražnjice i ramena. Korištenje pjenastog valjka za samo-masažu odmah nakon treninga također može pomoći u sprječavanju simptoma DOMS-a.
  • topički analgetici – topički analgetici su lokalno primjenjivani lijekovi čija je prvenstvena namjena ublažavanje boli. Analgetske kreme na bazi mentola pomažu u ublažavanju bolova kod DOMS-a. Ovi proizvodi se mogu nanositi lokalno na područje koje je bolno. Uvijek slijedite upute na pakiranju lijeka o primjeni proizvoda.
  • hladna kupka – u preglednoj studiji iz 2016. godine izveden je zaključak da 10 do 15 minuta uranjanja cijelog tijela u kupku s hladnom vodom (10-15°C) smanjuje stupanj i ublažava simptomatologiju DOMS-a. Hladne kupke u modernom su sportu jedna od najpopularnijih metoda prevencije i terapije DOMS-a.
  • topla kupka – ukoliko ledena kupka zvuči ekstremno, namakanje u toploj vodi također može imati blagotvoran učinak. Topli oblozi ili topla kupka također mogu ublažiti bol i ukočenost koje dolazi s DOMS-om.
  • protuupalna hrana – potrebno je više istraživanja, ali neki dokazi sugeriraju da jedenje određene hrane ili uzimanje određenih dodataka prehrani može pomoći prevenciji ili ublažavanju DOMS-a.

Da li protuupalni peroralni analgetici imaju učinka u terapiji DOMS-a?

Prema istraživanju objavljenom 2000. godine, nesteroidni protuupalni analgetici (NSAID), poput ibuprofena i diklofenaka (Voltaren), praktički nemaju učinka po pitanju ublaživanja simptoma DOMS-a.

Kada potražiti liječničku pomoć

DOMS rijetko zahtijeva odlazak liječniku. No, Američko vijeće za sportsku medicinu preporučuje da posjetite liječnika ako vas bol od DOMS-a sprječava u obavljanju normalnih svakodnevnih aktivnosti i značajno vam utječe na kvalitetu života.

Također, odmah potražite liječničku pomoć u slučaju da:

  • DOMS traje dulje od 7 dana
  • urin postane nenormalno taman
  • imate velike otekline na rukama i nogama

Oštra bol, mišićni grčevi, utrnulost i trnci razlikuju se od tupih bolova u mišićima. Preporuka je obratiti se liječniku ukoliko osjetite bilo koji od navedenih simptoma.

Može li se DOMS prevenirati?

Potpuna prevencija DOMS-a po svoj prilici nije moguća, ali postoje koraci koji se mogu poduzeti u smjeru smanjivanja njegovog intenziteta.

  • Jedan od najvažnijih koraka u prevenciji DOMS-a je hidracija. Naime, jedna studija je otkrila da su ispitanici koji su vježbali na visokim temperaturama s velikom vlažnošću zraka imali značajno nižu pojavnost i izraženost tegoba povezanih s DOMS-om kada su pili vodu prije, tijekom i nakon vježbanja, u usporedbi s ispitanicima koji se nisu hidrirali.
  • Nadalje, važan segment u smjeru prevencije DOMS-a je zagrijavanje. Provedite 5 do 10 minuta prije svakog treninga radeći neko dinamičko istezanje. Statičko istezanje treba izbjegavati do završetka treninga.
  • Studija iz 2012. godine pokazala je da je 20-minutna vožnja bicikla niskim intenzitetom kao oblika „hlađenja“ nakon treninga snage donjeg dijela tijela dovela do smanjenja bolova u kvadricepsima dva dana kasnije. Preporuka je i uvijek završavati trening statičkim istezanjem – neće smanjiti DOMS, ali može povećati fleksibilnost zglobova i mišića.
  • Naposlijetku, progresija u treningu nosi napredak, ali lagana progresija uz napredak nosi i smanjen rizik od DOMS-a! Podignite svoje treninge na sljedeću razinu intenziteta, ali korak po korak. Takav način treninga može pomoći da sigurno izgradite svoju snagu i izdržljivost dok minimizirate učinke DOMS-a.

Zaključak

Ne dopustite DOMS-u da utječe na vašu trening rutinu. Poduzmite prethodno navedene korake da smanjite njegov utjecaj, ponajviše vodeći se načelom „manje je više“ – polagano povećavajte intenzitet treninga! Ukoliko se DOMS ipak pojavi, upotrijebite mjere samopomoći kako biste ublažili tegobe.

Naposlijetku, budite strpljivi. S vremenom, kako se organizam navikava na treninge i intenzitet istih, DOMS bi trebao postati iznimka, a ne pravilo!



Prema smjernicama europskog kardiološkog društva, sportaši natjecateljskog sporta imaju 2.8x veći rizik za iznenadnu smrt od sportaša rekreativaca. Većina tih ljudi je smatrana zdrava do tada, što postavlja sumnju na detaljnost i konkretnost preventivnih liječničkih pregleda.
Problem je jedino što je sve ostalo na preporukama koje nikad nisu postale zakonske obaveze.
Najbolje i najstrožije sustave prevencije postavlja UEFA, dok se za ostale sportske saveze sa strane struke smatra kako vrlo površno pristupaju ovom problemu. Iznenadna smrt će se u konačnici dogoditi u 1 od 50 000 slučajeva. Vrlo je bitno prepoznati nositelje rizičnih stanja. Većina preporuka uključuje osobnu i obiteljsku anamnezu, fizikalni pregled i 12-kanalni EKG na dan odmora.
Tek u slučaju daljnjih potreba za konkretnijom obradom radi se UZV srca, holter, magnetska rezonanca i test opterećenja.
Za pohvalu je provedena studija u Italiji, u kojoj je zakonodavstvo popratilo medicinske preporuke prevencije. Provodila se u Veneto regiji, od 1974. do 2004., na populaciji sportaša od 12 do 35 godina (više od 42 000 sportaša). Kontrolna grupa je bila obična populacija.
Tijekom navedenog istraživanja identificirana je skupina ljudi koja je imala i do 3.5x veću šansu za iznenadnu smrt. Tu izdvojenu skupinu pratili su dijagnostikom višeg stupnja. Samim time je incidencija dovedena ispod razine kontrolne skupine, čime su spašeni životi.
Kardiološki preventivni minimum u Italiji košta 30 eura po ispitaniku, u Britaniji 150 funti, a u Hrvatskoj je još skuplje jer zahtjeva obradu u privatnom zdravstvenom sektoru.
Amerikanci su napravili istraživanje u kojem cijena spašenog jednog života iznosi između 44 i 204 000 dolara.
Italija ima najrazvijeniji sustav. Naglasak je na educiranju liječnika kompetentnih za očitanje EKG-a. Bitno je prepoznati lažno pozitivne i lažno negativne rezultate, kako bi se smanjili troškovi daljnje obrade.
Može biti slika sljedećeg: Jedna osoba i tekst


Iznenadne srčane smrti kod sportaša – zašto, kada i koliko često?
Jeste li ikada saznali što se točno dogodilo Christianu Eriksenu?
Znate li ikoga tko to sa sigurnošću zna?
Znate li da on smije igrati englesku ligu, a talijansku ne smije?
Znate li da on smije igrati za dansku reprezentaciju u prijateljskim utakmicama, a u službenim ne smije?
Slučaj iznenadne srčane smrti zapravo je ekstremno rijetka pojava (1 od 100 000, uz napomenu da to ne znači da će rezultirati smrću). U pravilu, spada pod vrstu “rijetkih bolesti”, kojih se može nabrojati i preko 30 000.
U SAD-u, osnovni kriterij za proglađavanje neke bolesti rijetkom je podatak da od nje pati manje od 200 000 ljudi, a u Europi 1 osoba na 2000 stanovnika.
Istraživanja govore da se u gotovo 40% slučajeva iznenadne srčane smrti nikad ne sazna uzrok.
Prema podacima udruženja “Parent heart watch“, poremećaj srca i krvožilnog sustava pojavit će se kod jednog od 300 ispitanika. Od svih njih, čak 72% imalo je barem jedan simptom, a 50% ih je imalo pozitivnu obiteljsku anamnezu.
Američko pedijatrijsko društvo objavilo je upitnik u kojem se nalaze pitanja na temelju kojih se, prema njihovoj statistici, može napraviti inicijalni probir:
  1. Jesi li ikada u životu izgubila ili izgubio svijest?
  2. Imaš li preintenzivne reakcije na zvukove?
  3. Osjećaš li ponekad nedostatak zraka?
  4. Imaš li u obitelji slučajeve iznenadne smrti prije 50. rođendana?
Ogroman je broj različitih dijagnoza koje mogu dovesti do iznenadne srčane smrti.
Možemo ih svrstati u dvije grupe:
  1. Strukturalne bolesti (od kojih je hipertrofijska kardiomiopatija najčešća, ali se u 10% slučajeva ne pokaže na EKG-u)
  2. Molekularne forme malignih dijagnoza
Svaki treći unesrećenik nažalost ne dobije pravovremenu i kvalitetnu reanimaciju. Uzrok je nedovoljna edukacija. Tako je, npr. u SAD-u, samo 4% populacije educirano za postupke reanimacije.
Jedino Nizozemska ima obavezno polaganje “Basic life support” te se bez njega ne može dobiti potvrda o završetku srednje škole.
Bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje u kojem svi sportski treneri moraju opisati postupak reanimacije. U idućim tekstovima ćemo Vas upoznati s prevencijom i nedostacima sustava.
Može biti slika sljedećeg: Jedna osoba i tekst


Imao sam čast sudjelovati na online nacionalnom medicinskom kongresu – “Medicina svuda oko nas”, po tematici sporta.
Prvo predavanje bilo je na temu neurotraume u sportu. Sjajni predavač, neurokirurg iz bolnice u Dubravi, dr.med Fadi Almahariq, upoznao nas je s brojnim informacijama iz ovog područja. Smatram da se znanje koje sam stekao ničim ne može platiti.
Naime, neurotraume kod sportaša mogu se podijeliti na ozljede kostiju, ozljede centralnog živčanog sustava i ozljede perifernog živčanog sustava.
Ono najbitnije za liječnike i sportske djelatnike je na vrijeme prepoznati primarne opasnosti, kako bi se izbjegle puno opasnije sekundarne opasnosti.
Jedna od najčešćih primarnih opasnosti je potres mozga. Radi se o prolaznim poremećajima funkcije, uz uredne sve radiološke pretrage. Zahtijeva 7 do 10 dana rehabilitacije, a ponekad i duže.
Ukoliko se ne prepozna na vrijeme i sportaš doživi novu mehaničku traumu, pa makar i puno lakšu od prve, može doći do trajnog, pa i nepovratnog gubitka funkcije.
Prema statističkim parametrima sa službene FIFA stranice prikupljanima između 1998. i 2012., doznajemo sljedeće podatke – na 1681 utakmici se dogodilo oko 4000 ozljeda. U prijevodu, 2 do 6 prijavljenih ozljeda svaku utakmicu. 15 do 20% njih odnosilo se na glavu i vrat. Većina ih je nastala kontaktom sa drugim igračem, a manje od 30% udaranjem lopte.
Simptomi koje treba prepoznati su:
  1. Tjelesni (glavobolja, mučnina, problemi sa vidom, svijetlom i zvukom, umor, ošamućenost…)
  2. Kognitivni (konfuznost, zaboravljivost…)
  3. Emocionalni
  4. Poremećaji spavanja
Ozbiljnije stanje od nabrojenih je epileptični napad, a još ozbiljnije gubitak svijesti. Ta stanja traže hitnu medicinske pomoć i daljnja praćenja.
Glasgow koma skala je kriterij po kojem se procjenjuje ozbiljnost situacije (od 3 boda kao izrazito teškog poremećaja 15 bodova koje klasificiramo kao blage ili nikakve poremećaje).
Vrlo je bitno pratiti bolesnika jer se stanje preko noći može izuzetno pogoršati do nastanka epiduralnog hematoma (arterijsko krvarenje koje traži hitnu dekompresiju operacijom), subduralnog hematoma (vensko krvarenje sa potrebom operativne dekompresije) i kontuzija koje se moraju pratiti neuroradiološki, te liječiti najčešće konzervativno.
Od ostalih neurotrauma treba skrenuti pozornost na periferni sustav, sa oštećenjima kralježnice i kralježničnih živaca, kao i perifernih živaca.
Zanimljiv je podatak iz boksa, gdje se u 1.3 na 10 000 slučajeva javlja ozljeda sa smrtnim ishodom, zbog direktnih mehaničkih sila, ali i tzv. “sindroma sekundarnog udarca” (poraste intrakranijalni tlak zbog neprepoznate opasnosti i drugog kobnog udarca).
Frakture lubanje su uzrokovane jakim traumama koje dovode do pucanja aksona, poremećaja funkcije mozga i opadanja sposobnosti ili forme.
Kakve opasnosti vrebaju, govori nam primjer nogometaša starosti 19 godina, koji je udario glavom u stativu. Na pregledu je zbog manje frakture lubanje hospitaliziran, urednih funkcija i vitalnih parametara. Preko noći stanje se naglo pogoršalo, nastao je epiduralni hematom i život mu je spašen hitnom intervencijom.
Postavlja se pitanje treba li zabraniti u mlađim dobnim uzrastima udarati loptu glavom?
Nažalost, takvo nešto ne možemo zabraniti, jer bi to bilo deficitarno u razvoju mladih vrhunskih nogometaša, ali važno je – ne forsirati.
Može biti slika sljedećeg: Jedna osoba i tekst "SPORT DOC. DR. SC. FADI ALMAHARIQ DR.MED specijalist neurokirurgije "Izazovi neurotraume u sportu""


Kako roditeljima prenijeti povratnu informaciju o njihovom djetetu?
Prije nego što razradim temu, htio bih Vam skrenuti pozornost na selektivno i neselektivno odabrane sportaše. Selektivnim skautingom naše dijete je prepoznato od strane sustava kao “talentirano”, napredno i potencijalno rezultatski iznadprosječno. Samim time, približava se vrhunskom sportu i “pozvano” je na temelju nekih kriterija u vrhunske klubove, u kojima svi zajedno moramo poštivati norme. Tamo, nažalost (ili na sreću), ne možete kontaktirati trenera za baš svaku sitnicu i ne možete se uključivati u rad kluba.
Odmah u startu morate se odlučiti da li je to pravi put za Vaše dijete, a i za Vas. Čekaju Vas brojna odricanja i puno uloženog vremena i novca.
Što se tiče neselektivnih sustava, tu treneri moraju shvatiti da je prijenos informacija na liniji trener – dijete – roditelj isključivo na “njihovim leđima”. Ta djeca se nisu upisala u nogometni klub kako bi igrala u Real Madridu i vjerojatno nikad neće. Također, dosta je izgledno kako i taj trener neće nikad biti trener navedenog Real Madrida.
Prvo što moram istaknuti je komunikacija s djecom. Nećete vjerovati, ali ovdje dobivate bodove ukoliko ste čvrsti i direktni u svojim obraćanjima. Djeca vole direktnost i iskrenost, vole pohvalu, ali i uvažavaju kritiku ukoliko je zadovoljeno pravilo konstantnog kriterija.
Ukoliko imate svoje mezimice i mezimce, nema šanse da to sakrijete ostaloj djeci iz grupe koju trenirate.
Drugo je razlika u kvaliteti. Ona dosta često odgovara razvojnim fazama. Zato su Vam danas kategorije poslagane po godištima djece, sve s ciljem kako bi imali što manja odstupanja. Ali, vjerujte, ako malo više zagrabite u literaturu, shvatiti ćete da je ogromna razlika između onih koji su napunili 13 godina jučer i onih koji će za mjesec dana imati 14 godina.
Treće je vrlo bitno. Često se događa da se neka djeca moraju preusmjeriti u nižerazredni klub, jer se u aktualnom “neće nametnuti”. Strašno moramo paziti u ovom slučaju. Prava istina je zapravo baš u razvojnim fazama. Pubertet je napravio svoje i nekima treba još malo vremena da ih priroda izjednači sa kolegama. Pobogu, ne šaljete ih u lošije rangirani klub jer su lošiji i ne znaju, nego ih šaljete zbog prikupljene minutaže i prakse u razvojnoj fazi koja malo kasni, što je potpuno prirodno i normalno.
Četvrto, trenerov rezultat utakmice protiv ljutog rivala kolege ne može i ne smije biti važniji od psihofizičkog razvoja njegovih klinaca, barem u neselektivnom sportu.
Kada sve ovo zadovoljite, u ekstremnim slučajevima možete pozvati roditelja na red.


Stres frakture na svu sreću i nisu tako česte koliko se donedavno smatralo.
Naime, FIFA program koji se dotiče zdravstvene zaštite sportaša i prevencije ozljeda dijeli podatak kako otprilike svakih 4 do 5 sezona nogometni klub dobije igrača sa ovakvom dijagnozom. Nažalost, otegotna okolnost je to što su ovo vrlo “dosadne” ozljede, nakon čijeg pojavljivanja, ovisno o mjestu nastanka, do potpunog oporavka nerijetko protekne i 3 do 5 mjeseci, a uključno s komplikacijama i recidivima i puno duže.
Kako nastaju?
Za ove ozljede je u konačnici odgovorna sila smicanja (sila posmika), koja konstantno djeluje na kost. Mjesto na kojem se fraktura u konačnici pojavi zapravo je mjesto na kojem je kost dugo vremena “upijala” prethodno spomenute sile, poput magneta. U jednom trenutku sila koja djeluje na kost naprosto nadmaši kapacitet podnošenja koji kost može podnijeti i kost puca.
Gdje se događaju?
U nogometu, u 78% slučajeva, stres frakture nastaju na stopalu, u 12% slučajeva na potkoljenici, u 6% slučajeva na natkoljenici, a u 4% slučajeva na ostalim dijelovima tijela. Stres fraktura najčešće se događa na V. metatarzalnoj kosti, koja se, zbog slabe vaskularizacije, ujedno i najduže i najteže oporavlja. U pravilu, puno rijeđe i kompliciranije pucaju ostale metatarzalne kosti, posebno II. i III.
Mogu li se prevenirati?
Ne postoje jasni znanstveni dokazi koji bi sugeriraju da prevencija ima učinka, ali je dokazano da stres-frakturama kosti često prethode tzv. stres reakcije (bol i smetnje bez jasnih rentgenskih pokazatelja).
Stres-frakture bismo mogli “uhvatiti” “hop” testovima kao kontrolnim točkama. Ukoliko sportaši na test reagiraju bolovima, u narednom periodu vježbanja važno je smanjiti prijenos sila na bolno područje.
Može biti slika sljedećeg: rendgen


Jedan moj sportaš mi je postavio odlično i vrlo konkretno pitanje: “Možeš li mi u što kraćim crticama prevenirati mišićni umor i pad forme?”
Na temelju prikupljenih brojnih stručnih informacija i osobnog praktičnog iskustva, mogu istaknuti pet osnovnih komponenti navedene problematike. Svaka od njih jednako je  bitna sportašima i njihovim trenerima kako bi uspješno odolijevali ovoj problematici.
Navedene komponente su:
  1. Planiranje i programiranje sa ciljem pogađanja forme u pravom trenutku. To znači da moramo imati projekcije progresivnih razvojnih ciklusa, u skladu s terminima bitnih natjecanja
  2. Iskrena povratna informacija sportaša. Ukoliko ulaže više energije za isti rad ili mu sposobnosti opadaju, nismo na pravom putu.
  3. Optimalan ulazak u trenažni ciklus. Veliki broj ozljeda se događa upravo u početku priprema i taj period je u većini slučajeva najodgovorniji za ulaz u predstadije sindroma pretreniranosti.
  4. Smanjenje ekstenziteta intenzivnih podražaja. Broj intenzivnih treninga i njihovog pojedinačnog trajanja smanjuje se približavanjem natjecanja.
  5. Odgovarajuće složen plan i program prehrane u svrsi održavanja razine raspoložive energije te odmor i san u svrsi održavanja kvalitete bioritma.
U sportu je apsolutno nemoguće u potpunosti prevenirati umor i pad forme, ali ga se u velikoj mjeri može smanjiti. Nažalost, i ozljede i umor sastavni su dio sporta.
Ukoliko postoji netko tko tvrdi suprotno, onda ta osoba ili nije dovoljno stručna za ovaj posao ili svjesno ne govori cijelu istinu.




Ukratko


Poliklinika Ribnjak jedinstvena je ustanova na području Republike Hrvatske. Objedinjuje različite grane medicine, a sve kako bi ostala vjerna svom sloganu “Zdravlje i Ljepota. Zajedno”. Ortopedija, napredna sportska dijagnostika, funkcionalna i kineziološka rehabilitacija, estetska kirurgija i tretmani, usluge su koje pružamo svakodnevno, stručno i u skladu s najnovijim profesionalnim standardima.




Mapa stranice



ORTOPEDSKI SKOROVI

Prilikom preračunavanja koristi se fiksni tečaj konverzije, koji iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR, a  koji je utvrdilo Vijeće Europske unije.


Newsletter


Prijavite se za newsletter Poliklinike Ribnjak i primajte pogodnosti i novosti izravno u svoj inbox.


Don’t miss out!
Invalid email address

Poliklinika Ribnjak 2022. All rights reserved.