NOVOSTI

Najnovije iz Poliklinike Ribnjak

Znanstvena dostignuća, medicinski savjeti, noviteti iz Poliklinike Ribnjak i više
pexels-dominika-roseclay-1166868-1200x870.jpg

ZNATE LI ŠTO JE „ZLOKOBNI TRIJAS“?

Zglob koljena najveći je i najkompleksniji zglob u ljudskom tijelu. Građen je od tri kosti, dva manja zgloba i velikog broja različitih mekotkivnih komponenti (hrskavice, mišića, tetiva, ligamenata, sinovijalnih membrana, živaca, krvnih žila). S obzirom na njegovu građu, u koljenu su mogući pokreti u nekoliko različitih ravnina, poput fleksije (savijanja), ekstenzije (ispružanja) te, u manjoj mjeri, rotacije. Mogućnost izvođenja takvih vrsta pokreta plod je specifične građe i međuodnosa u kojem se nalaze kosti i navedene mekotkivne strukture.

U svijetu sporta, što profesionalnog, što rekreativnog, jedna od najspominjanijih mekotkivnih komponenti koljena su njegovi ligamenti. Prednji i stražni križni ligament, medijalni i lateralni kolateralni ligament, patelofemoralni ligament… Koliko ste samo puta čuli da je nekom sportašu sezona završena zbog ozljede prednjeg križnog ligamenta? Takav tip ozljeda s razlogom se smatra ozljedom koja obilježava karijeru jednog sportaša i prijelomnom točkom koja dijeli njegovu karijeru na razdoblje prije i poslije. Profesionalnom sportašu takva će ozljeda donijeti dugotrajnu pauzu od sporta te ga poslati na put mukotrpnog oporavka, a rekreativnim sportašima navedeni put mukotrpnog oporavka često će biti put bez povratka omiljenoj sportskoj aktivnosti.

Uz ligamente, nerijetko imamo prilike slušati i o ozljedama meniskusa, fibrohrskavičnih tvorbi čija je osnovna uloga neutralizacija jakih sila kojima kosti koje sačinjavaju zglob koljena međudjeluju. Meniskusi omogućuju glatko i bezbolno izvođenje pokreta u punom opsegu, čime ujedno štite i krhko hrskavično tkivo koljena, koje je iznimno podložno trošenju i degeneraciji, koje u starijoj životnoj dobi često dovede do nastanka artroze.

Ipak, jedan podtip ozljede koljena sije strah i predstavlja osobiti izazov za cijeli medicinsko-rehabilitacijski tim sportaša – tzv. „zlokobni trijas“. Zlokobni trijas naziv je za opsežnu ozljedu hrskavično-ligamentarnog aparata koljena koja se sastoji od (istovremeno):

  • rupture prednjeg križnog ligamenta
  • medijalnog kolateralnog ligamenta
  • medijalnog meniska.

U sportovima koji zahtijevaju razvijenu agilnost i uključuju nagle promjene smjera, poput skijanja, te kontakt između igrača, poput nogometa, košarke, hokeja, tenisa i sličnih, ovakav je tip ozljede osobito izražen. Mehanizam najčešće uključuje nekakav vid sile koja djeluje na koljeno s njegove lateralne, „vanjske“ strane, i to u trenutku dok je koljeno lagano savijeno i rotirano prema van, čime uzrokuje značajan stres medijalnih („unutarnjih“) struktura, ali ujedno i „tjera“ koljeno u pretjerano opružanje (ekstenziju), što za posljedicu ima i oštećenje prednjeg križnog ligamenta.

Zlokobni trijas
Zlokobni trijas

Faktori rizika za nastanak ovakvog tipa ozljede su različiti, ali dva najvažnija su vrsta sporta kojim se pacijent bavi te njegov spol; žene su podložnije ovakvim tipu ozljeda. Budući se radi o izrazito teškoj ozljedi, najčešća metoda liječenja je kirurška, dok se konzervativno liječenje primjenjuje iznimno rijetko i to kod manjih ozljeda, odnosno parcijalnih ruptura ili istegnuća. Kirurško liječenje sastoji se od rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta uz pomoć presatka, koji se plasira na odgovarajuće anatomske lokacije (izvorno polazište i hvatište prednjeg križnog ligamenta), šivanja meniskusa (najčešće tzv. inside-put metodom), dok se ruptura medijalnog kolateralnog ligamenta iznimno rijetko tretira kirurški zbog velikog kapaciteta za samoobnovu. Nakon izvršene operacije, operirana noga imobilizira se u poseban tip ortoze koju pacijent nosi tijekom šest tjedana.

Plan i program rehabilitacije individualan je za svakog pacijenta te je u direktnoj korelaciji s pacijentovim stanjem prije samog zahvata, težinom ozljede, stupnjem kondicijske pripreme, pacijentovom dobi te angažmanu tijekom rehabilitacije. Rehabilitacija se započinje krioterapijom i pasivnim pokretima fleksije, terminalnom ekstenzijom i statičkim vježbama natkoljenične muskulature, a zatim tijekom sljedećih šest tjedana pasivan pokret postupno prelazi u potpomoguti aktivni (pasivno-aktivni) te naposlijetku u potpunosti aktivni pokret (pacijent ga izvodi sam), nakon čega se započinje s izvođenjem vježbi specifičnih za sport.

I što onda činiti kada sustav prevencije više ne koristi, odnosno kada se ozljeda već pojavi? Naravno, važno je što prije započeti s adekvatno isplaniranim planom i programom liječenja i, ono najvažnije, ne žuriti s povratkom sportskoj aktivnosti. Stope recidiva nakon ozljede prednjih križnih ligamenata su gotovo porazne, a jedan od najčešćih razloga za to je neadekvatno proveden plan i program rehabilitacije i nestrpljivost sportaša koji se osjeća dobro i uvjeren je da je spreman za povratak, a zapravo nije.

U daljnjim objavama tijekom idućih tjedana nastavljamo se baviti problematikom ozljeda koljena, osobito prednjeg križnog ligamenta. Veselimo se s Vama podijeliti naša iskustva i znanje!

Multidisciplinarni tim stručnjaka u našoj Poliklinici, sastavljen od liječnika, fizioterapeuta i kineziologa, garancija su da Vaše povjerenje stavljate u dobre ruke koje u svakom trenutku Vašeg oporavka znaju što je najbolje za Vas. Ukoliko imate ovakav ili sličan problem obratite nam se s punim povjerenjem!

Vaša Poliklinika Ribnjak



Odgođena bol u mišićima (engl. „delayed-onset muscle soreness“ – DOMS) je bol u mišićima koja počinje u određenom vremenskom intervalu nakon što ste vježbali. Najčešće se radi o osjećaju boli i mišićnog zamora koji počinje dan ili dva nakon treninga. Ukoliko se mišićna bol javi tijekom treninga, tada treba posumnjati na neki drugi uzrok tegoba jer se DOMS ne manifestira tijekom samog treninga.

Bol koji se osjeća tijekom ili neposredno nakon treninga je drugačija vrsta bolova u mišićima te se takva bol definira kao akutna bol u mišićima i liječi se drugačijim terapijskim protokolima.

Akutna bol u mišićima manifestira se najčešće kao osjećaj peckanja koji osjećate u mišićima tijekom treninga zbog brzog nakupljanja metaboličkih produkata tijekom intenzivne vježbe. Obično nestaje još tijekom trajanja samog treninga ili nedugo nakon prestanka vježbanja.

Da li je uzrok tegoba u podlozi – DOMS?

Prema American College of Sports Medicine, simptomi DOMS-a obično se javljaju najmanje 12 do 24 sata nakon treninga. Bol obično dostiže vrhunac otprilike jedan do tri dana nakon treninga, a nakon toga najčešće popušta.

Simptomi DOMS-a na koje treba obratiti pozornost uključuju:

  • jaku palpatornu osjetljivost određenih mišićnih lokalizacija
  • smanjen raspon pokreta zbog boli i ukočenosti pri kretanju
  • oteklina u zahvaćenim mišićima
  • umor mišića
  • kratkotrajni gubitak mišićne snage

Što uzrokuje DOMS?

Izvođenje vježbi visokog intenziteta često uzrokuje sitna oštećenja mišićnih vlakana na mikroskopskoj razini. Na tako nastalu „štetu“, organizam reagira preko čimbenika imunološkog sustava, tzv. „medijatora upale“, što rezultira nastankom lokalne upale na mjestu oštećenja, što u konačnici dovodi  do odgođenog početka bolova u mišićima.

Gotovo svaka vježba visokog intenziteta može uzrokovati DOMS, ali jedna vrsta, poznata kao ekscentrična vježba, često ga pokreće. Osnovna karakteristika ekstentričnih vježbi je mišićna kontrakcija u fazi njegovog produljenja. U toj su situaciji mišićna vlakna izrazito ranjiva i podložna oštećenju.

Primjer jedne ekscentrične vježbe je kontrolirani pokret prema dolje čime se podlaktica „opružuje“ u zglobu lakta nakon što je izveden pokret pregibanja. Prilikom izvođenja pokreta opružanja ili ekstenzije ruke u laktu, u bicepsu dolazi do ekscentričnog pokreta. Sličan primjer je i ponašanje četveroglavog mišića, kvadricepsa, prilikom trčanja nizbrdo.

Postoji li veza između DOMS-a i nakupljanja mliječne kiseline u mišićima?

Nekada je prevladavalo mišljenje da je DOMS posljedica nakupljanja mliječne kiseline u mišićima koje se javlja tijekom treninga, ali rezultati aktualnih studija ne ukazuju na povezanost ovih dvaju faktora.

Tko može doživjeti DOMS?

DOMS se može pojaviti i prouzrokovati tegobe kod svakog čovjeka, od elitnih sportaša, preko početnika, pa sve do ljudi koji dugo nisu vježbali.

Dakle, bez obzira na stupanj fizičke pripremljenosti, pojava DOMS-a je moguća uvijek kada dođe do povećanja intenziteta treninga, kada se izvode ekscentrične vježbe ili nakon izvođenja nove vrste vježbe na koju organizam nije navikao.

Je li DOMS znak ‘kvalitetno izvedene’ vježbe?

U određenim dijelovima populacije prevladava mišljenje da u slučaju da nakon treninga izostane pojava boli, ne postiže se nikakav napredak u vježbanju i kondicijskoj spremi. Ima li istine u tome?

Odgovor je – ne. Kada započnete novu rutinu vježbanja ili vježbate izvan razine svojih granica, veća je vjerojatnost da ćete posljedično izvedenom treningu osjetiti određeni stupanj boli. Međutim, nastavkom vježbanja, vaše se tijelo prilagođava. Izvjesna je šansa da ćete se svakim izvedenim treningom osjećati sve bolje i spremnije te osjećati manju bol, ali to ni na koji način ne znači da ne radite dovoljno naporno ili da su benefiti po pitanju kondicijske pripreme smanjeni nakon takvih treninga.

Možda ćete biti u iskušenju da se odmorite i izbjegnete svaku tjelovježbu i kretanje kada osjetite simptome DOMS-a, ali, osim ako simptomi nisu izraženi, mirovanje u vidu izležavanja i spavanja može samo pogoršati bol i ukočenost, a ne ublažiti ih. Najvažnija stvar kod ublažavanja DOMS-a je – slušati svoje tijelo. Ukoliko su simptomi DOMS-a izraženi, možda ćete trebati uzeti dan potpunog odmora kako biste svojim mišićima dali priliku da se oporave.

U slučaju pojave gore opisanih simptoma DOMS-a, preporučljivo je izbjegavati svaku vrstu kardio-treninga, odnosno treninga visokog intenziteta ili powerliftinga, i to tijekom cjelokupnog trajanja tegoba. Forsiranje vježbanja visokim intenzitetom u situaciji kada su simptomi DOMS-a najizraženiji može pogoršati tegobe i produljiti oporavak od DOMS-a.

Kako liječiti DOMS

Vrijeme je jedini faktor liječenja DOMS-a, ali  postoje izvjesne radnje koje možete poduzeti kako biste ublažili bol i ukočenost dok čekate da vaše tijelo samo ispravi postojeću štetu. Rezultati studija provedenih na temu DOMS-a i terapije u slučaju njegove pojave relativno su kontradiktorni te je potrebno provesti više studija na ovu temu kako bi se utvrdili točni protokoli liječenja. Ipak, određene studije ukazuju na benefit određenih tretmana i mjera samopomoći. One uključuju:

  • masažu – pregled litetature iz 2017. godine otkrio je da su ljudi koji su primili masažu 24, 48 ili 72 sata nakon intenzivnog treninga osjećali znatno manje bolova od ljudi koji nisu dobili masažu nakon treninga. Činilo se da je najučinkovitija masaža 48 sati nakon treninga. Masaža nakon svakog treninga svakako nije praktična, a po svoj prilici ni izvediva, stoga se kao mjera samopomoći i prevencije preporuča samo-masaža listova, bedara, stražnjice i ramena. Korištenje pjenastog valjka za samo-masažu odmah nakon treninga također može pomoći u sprječavanju simptoma DOMS-a.
  • topički analgetici – topički analgetici su lokalno primjenjivani lijekovi čija je prvenstvena namjena ublažavanje boli. Analgetske kreme na bazi mentola pomažu u ublažavanju bolova kod DOMS-a. Ovi proizvodi se mogu nanositi lokalno na područje koje je bolno. Uvijek slijedite upute na pakiranju lijeka o primjeni proizvoda.
  • hladna kupka – u preglednoj studiji iz 2016. godine izveden je zaključak da 10 do 15 minuta uranjanja cijelog tijela u kupku s hladnom vodom (10-15°C) smanjuje stupanj i ublažava simptomatologiju DOMS-a. Hladne kupke u modernom su sportu jedna od najpopularnijih metoda prevencije i terapije DOMS-a.
  • topla kupka – ukoliko ledena kupka zvuči ekstremno, namakanje u toploj vodi također može imati blagotvoran učinak. Topli oblozi ili topla kupka također mogu ublažiti bol i ukočenost koje dolazi s DOMS-om.
  • protuupalna hrana – potrebno je više istraživanja, ali neki dokazi sugeriraju da jedenje određene hrane ili uzimanje određenih dodataka prehrani može pomoći prevenciji ili ublažavanju DOMS-a.

Da li protuupalni peroralni analgetici imaju učinka u terapiji DOMS-a?

Prema istraživanju objavljenom 2000. godine, nesteroidni protuupalni analgetici (NSAID), poput ibuprofena i diklofenaka (Voltaren), praktički nemaju učinka po pitanju ublaživanja simptoma DOMS-a.

Kada potražiti liječničku pomoć

DOMS rijetko zahtijeva odlazak liječniku. No, Američko vijeće za sportsku medicinu preporučuje da posjetite liječnika ako vas bol od DOMS-a sprječava u obavljanju normalnih svakodnevnih aktivnosti i značajno vam utječe na kvalitetu života.

Također, odmah potražite liječničku pomoć u slučaju da:

  • DOMS traje dulje od 7 dana
  • urin postane nenormalno taman
  • imate velike otekline na rukama i nogama

Oštra bol, mišićni grčevi, utrnulost i trnci razlikuju se od tupih bolova u mišićima. Preporuka je obratiti se liječniku ukoliko osjetite bilo koji od navedenih simptoma.

Može li se DOMS prevenirati?

Potpuna prevencija DOMS-a po svoj prilici nije moguća, ali postoje koraci koji se mogu poduzeti u smjeru smanjivanja njegovog intenziteta.

  • Jedan od najvažnijih koraka u prevenciji DOMS-a je hidracija. Naime, jedna studija je otkrila da su ispitanici koji su vježbali na visokim temperaturama s velikom vlažnošću zraka imali značajno nižu pojavnost i izraženost tegoba povezanih s DOMS-om kada su pili vodu prije, tijekom i nakon vježbanja, u usporedbi s ispitanicima koji se nisu hidrirali.
  • Nadalje, važan segment u smjeru prevencije DOMS-a je zagrijavanje. Provedite 5 do 10 minuta prije svakog treninga radeći neko dinamičko istezanje. Statičko istezanje treba izbjegavati do završetka treninga.
  • Studija iz 2012. godine pokazala je da je 20-minutna vožnja bicikla niskim intenzitetom kao oblika „hlađenja“ nakon treninga snage donjeg dijela tijela dovela do smanjenja bolova u kvadricepsima dva dana kasnije. Preporuka je i uvijek završavati trening statičkim istezanjem – neće smanjiti DOMS, ali može povećati fleksibilnost zglobova i mišića.
  • Naposlijetku, progresija u treningu nosi napredak, ali lagana progresija uz napredak nosi i smanjen rizik od DOMS-a! Podignite svoje treninge na sljedeću razinu intenziteta, ali korak po korak. Takav način treninga može pomoći da sigurno izgradite svoju snagu i izdržljivost dok minimizirate učinke DOMS-a.

Zaključak

Ne dopustite DOMS-u da utječe na vašu trening rutinu. Poduzmite prethodno navedene korake da smanjite njegov utjecaj, ponajviše vodeći se načelom „manje je više“ – polagano povećavajte intenzitet treninga! Ukoliko se DOMS ipak pojavi, upotrijebite mjere samopomoći kako biste ublažili tegobe.

Naposlijetku, budite strpljivi. S vremenom, kako se organizam navikava na treninge i intenzitet istih, DOMS bi trebao postati iznimka, a ne pravilo!



Prema smjernicama europskog kardiološkog društva, sportaši natjecateljskog sporta imaju 2.8x veći rizik za iznenadnu smrt od sportaša rekreativaca. Većina tih ljudi je smatrana zdrava do tada, što postavlja sumnju na detaljnost i konkretnost preventivnih liječničkih pregleda.
Problem je jedino što je sve ostalo na preporukama koje nikad nisu postale zakonske obaveze.
Najbolje i najstrožije sustave prevencije postavlja UEFA, dok se za ostale sportske saveze sa strane struke smatra kako vrlo površno pristupaju ovom problemu. Iznenadna smrt će se u konačnici dogoditi u 1 od 50 000 slučajeva. Vrlo je bitno prepoznati nositelje rizičnih stanja. Većina preporuka uključuje osobnu i obiteljsku anamnezu, fizikalni pregled i 12-kanalni EKG na dan odmora.
Tek u slučaju daljnjih potreba za konkretnijom obradom radi se UZV srca, holter, magnetska rezonanca i test opterećenja.
Za pohvalu je provedena studija u Italiji, u kojoj je zakonodavstvo popratilo medicinske preporuke prevencije. Provodila se u Veneto regiji, od 1974. do 2004., na populaciji sportaša od 12 do 35 godina (više od 42 000 sportaša). Kontrolna grupa je bila obična populacija.
Tijekom navedenog istraživanja identificirana je skupina ljudi koja je imala i do 3.5x veću šansu za iznenadnu smrt. Tu izdvojenu skupinu pratili su dijagnostikom višeg stupnja. Samim time je incidencija dovedena ispod razine kontrolne skupine, čime su spašeni životi.
Kardiološki preventivni minimum u Italiji košta 30 eura po ispitaniku, u Britaniji 150 funti, a u Hrvatskoj je još skuplje jer zahtjeva obradu u privatnom zdravstvenom sektoru.
Amerikanci su napravili istraživanje u kojem cijena spašenog jednog života iznosi između 44 i 204 000 dolara.
Italija ima najrazvijeniji sustav. Naglasak je na educiranju liječnika kompetentnih za očitanje EKG-a. Bitno je prepoznati lažno pozitivne i lažno negativne rezultate, kako bi se smanjili troškovi daljnje obrade.
Može biti slika sljedećeg: Jedna osoba i tekst


Iznenadne srčane smrti kod sportaša – zašto, kada i koliko često?
Jeste li ikada saznali što se točno dogodilo Christianu Eriksenu?
Znate li ikoga tko to sa sigurnošću zna?
Znate li da on smije igrati englesku ligu, a talijansku ne smije?
Znate li da on smije igrati za dansku reprezentaciju u prijateljskim utakmicama, a u službenim ne smije?
Slučaj iznenadne srčane smrti zapravo je ekstremno rijetka pojava (1 od 100 000, uz napomenu da to ne znači da će rezultirati smrću). U pravilu, spada pod vrstu “rijetkih bolesti”, kojih se može nabrojati i preko 30 000.
U SAD-u, osnovni kriterij za proglađavanje neke bolesti rijetkom je podatak da od nje pati manje od 200 000 ljudi, a u Europi 1 osoba na 2000 stanovnika.
Istraživanja govore da se u gotovo 40% slučajeva iznenadne srčane smrti nikad ne sazna uzrok.
Prema podacima udruženja “Parent heart watch“, poremećaj srca i krvožilnog sustava pojavit će se kod jednog od 300 ispitanika. Od svih njih, čak 72% imalo je barem jedan simptom, a 50% ih je imalo pozitivnu obiteljsku anamnezu.
Američko pedijatrijsko društvo objavilo je upitnik u kojem se nalaze pitanja na temelju kojih se, prema njihovoj statistici, može napraviti inicijalni probir:
  1. Jesi li ikada u životu izgubila ili izgubio svijest?
  2. Imaš li preintenzivne reakcije na zvukove?
  3. Osjećaš li ponekad nedostatak zraka?
  4. Imaš li u obitelji slučajeve iznenadne smrti prije 50. rođendana?
Ogroman je broj različitih dijagnoza koje mogu dovesti do iznenadne srčane smrti.
Možemo ih svrstati u dvije grupe:
  1. Strukturalne bolesti (od kojih je hipertrofijska kardiomiopatija najčešća, ali se u 10% slučajeva ne pokaže na EKG-u)
  2. Molekularne forme malignih dijagnoza
Svaki treći unesrećenik nažalost ne dobije pravovremenu i kvalitetnu reanimaciju. Uzrok je nedovoljna edukacija. Tako je, npr. u SAD-u, samo 4% populacije educirano za postupke reanimacije.
Jedino Nizozemska ima obavezno polaganje “Basic life support” te se bez njega ne može dobiti potvrda o završetku srednje škole.
Bilo bi zanimljivo napraviti istraživanje u kojem svi sportski treneri moraju opisati postupak reanimacije. U idućim tekstovima ćemo Vas upoznati s prevencijom i nedostacima sustava.
Može biti slika sljedećeg: Jedna osoba i tekst


Imao sam čast sudjelovati na online nacionalnom medicinskom kongresu – “Medicina svuda oko nas”, po tematici sporta.
Prvo predavanje bilo je na temu neurotraume u sportu. Sjajni predavač, neurokirurg iz bolnice u Dubravi, dr.med Fadi Almahariq, upoznao nas je s brojnim informacijama iz ovog područja. Smatram da se znanje koje sam stekao ničim ne može platiti.
Naime, neurotraume kod sportaša mogu se podijeliti na ozljede kostiju, ozljede centralnog živčanog sustava i ozljede perifernog živčanog sustava.
Ono najbitnije za liječnike i sportske djelatnike je na vrijeme prepoznati primarne opasnosti, kako bi se izbjegle puno opasnije sekundarne opasnosti.
Jedna od najčešćih primarnih opasnosti je potres mozga. Radi se o prolaznim poremećajima funkcije, uz uredne sve radiološke pretrage. Zahtijeva 7 do 10 dana rehabilitacije, a ponekad i duže.
Ukoliko se ne prepozna na vrijeme i sportaš doživi novu mehaničku traumu, pa makar i puno lakšu od prve, može doći do trajnog, pa i nepovratnog gubitka funkcije.
Prema statističkim parametrima sa službene FIFA stranice prikupljanima između 1998. i 2012., doznajemo sljedeće podatke – na 1681 utakmici se dogodilo oko 4000 ozljeda. U prijevodu, 2 do 6 prijavljenih ozljeda svaku utakmicu. 15 do 20% njih odnosilo se na glavu i vrat. Većina ih je nastala kontaktom sa drugim igračem, a manje od 30% udaranjem lopte.
Simptomi koje treba prepoznati su:
  1. Tjelesni (glavobolja, mučnina, problemi sa vidom, svijetlom i zvukom, umor, ošamućenost…)
  2. Kognitivni (konfuznost, zaboravljivost…)
  3. Emocionalni
  4. Poremećaji spavanja
Ozbiljnije stanje od nabrojenih je epileptični napad, a još ozbiljnije gubitak svijesti. Ta stanja traže hitnu medicinske pomoć i daljnja praćenja.
Glasgow koma skala je kriterij po kojem se procjenjuje ozbiljnost situacije (od 3 boda kao izrazito teškog poremećaja 15 bodova koje klasificiramo kao blage ili nikakve poremećaje).
Vrlo je bitno pratiti bolesnika jer se stanje preko noći može izuzetno pogoršati do nastanka epiduralnog hematoma (arterijsko krvarenje koje traži hitnu dekompresiju operacijom), subduralnog hematoma (vensko krvarenje sa potrebom operativne dekompresije) i kontuzija koje se moraju pratiti neuroradiološki, te liječiti najčešće konzervativno.
Od ostalih neurotrauma treba skrenuti pozornost na periferni sustav, sa oštećenjima kralježnice i kralježničnih živaca, kao i perifernih živaca.
Zanimljiv je podatak iz boksa, gdje se u 1.3 na 10 000 slučajeva javlja ozljeda sa smrtnim ishodom, zbog direktnih mehaničkih sila, ali i tzv. “sindroma sekundarnog udarca” (poraste intrakranijalni tlak zbog neprepoznate opasnosti i drugog kobnog udarca).
Frakture lubanje su uzrokovane jakim traumama koje dovode do pucanja aksona, poremećaja funkcije mozga i opadanja sposobnosti ili forme.
Kakve opasnosti vrebaju, govori nam primjer nogometaša starosti 19 godina, koji je udario glavom u stativu. Na pregledu je zbog manje frakture lubanje hospitaliziran, urednih funkcija i vitalnih parametara. Preko noći stanje se naglo pogoršalo, nastao je epiduralni hematom i život mu je spašen hitnom intervencijom.
Postavlja se pitanje treba li zabraniti u mlađim dobnim uzrastima udarati loptu glavom?
Nažalost, takvo nešto ne možemo zabraniti, jer bi to bilo deficitarno u razvoju mladih vrhunskih nogometaša, ali važno je – ne forsirati.
Može biti slika sljedećeg: Jedna osoba i tekst "SPORT DOC. DR. SC. FADI ALMAHARIQ DR.MED specijalist neurokirurgije "Izazovi neurotraume u sportu""


Kako roditeljima prenijeti povratnu informaciju o njihovom djetetu?
Prije nego što razradim temu, htio bih Vam skrenuti pozornost na selektivno i neselektivno odabrane sportaše. Selektivnim skautingom naše dijete je prepoznato od strane sustava kao “talentirano”, napredno i potencijalno rezultatski iznadprosječno. Samim time, približava se vrhunskom sportu i “pozvano” je na temelju nekih kriterija u vrhunske klubove, u kojima svi zajedno moramo poštivati norme. Tamo, nažalost (ili na sreću), ne možete kontaktirati trenera za baš svaku sitnicu i ne možete se uključivati u rad kluba.
Odmah u startu morate se odlučiti da li je to pravi put za Vaše dijete, a i za Vas. Čekaju Vas brojna odricanja i puno uloženog vremena i novca.
Što se tiče neselektivnih sustava, tu treneri moraju shvatiti da je prijenos informacija na liniji trener – dijete – roditelj isključivo na “njihovim leđima”. Ta djeca se nisu upisala u nogometni klub kako bi igrala u Real Madridu i vjerojatno nikad neće. Također, dosta je izgledno kako i taj trener neće nikad biti trener navedenog Real Madrida.
Prvo što moram istaknuti je komunikacija s djecom. Nećete vjerovati, ali ovdje dobivate bodove ukoliko ste čvrsti i direktni u svojim obraćanjima. Djeca vole direktnost i iskrenost, vole pohvalu, ali i uvažavaju kritiku ukoliko je zadovoljeno pravilo konstantnog kriterija.
Ukoliko imate svoje mezimice i mezimce, nema šanse da to sakrijete ostaloj djeci iz grupe koju trenirate.
Drugo je razlika u kvaliteti. Ona dosta često odgovara razvojnim fazama. Zato su Vam danas kategorije poslagane po godištima djece, sve s ciljem kako bi imali što manja odstupanja. Ali, vjerujte, ako malo više zagrabite u literaturu, shvatiti ćete da je ogromna razlika između onih koji su napunili 13 godina jučer i onih koji će za mjesec dana imati 14 godina.
Treće je vrlo bitno. Često se događa da se neka djeca moraju preusmjeriti u nižerazredni klub, jer se u aktualnom “neće nametnuti”. Strašno moramo paziti u ovom slučaju. Prava istina je zapravo baš u razvojnim fazama. Pubertet je napravio svoje i nekima treba još malo vremena da ih priroda izjednači sa kolegama. Pobogu, ne šaljete ih u lošije rangirani klub jer su lošiji i ne znaju, nego ih šaljete zbog prikupljene minutaže i prakse u razvojnoj fazi koja malo kasni, što je potpuno prirodno i normalno.
Četvrto, trenerov rezultat utakmice protiv ljutog rivala kolege ne može i ne smije biti važniji od psihofizičkog razvoja njegovih klinaca, barem u neselektivnom sportu.
Kada sve ovo zadovoljite, u ekstremnim slučajevima možete pozvati roditelja na red.


Stres frakture na svu sreću i nisu tako česte koliko se donedavno smatralo.
Naime, FIFA program koji se dotiče zdravstvene zaštite sportaša i prevencije ozljeda dijeli podatak kako otprilike svakih 4 do 5 sezona nogometni klub dobije igrača sa ovakvom dijagnozom. Nažalost, otegotna okolnost je to što su ovo vrlo “dosadne” ozljede, nakon čijeg pojavljivanja, ovisno o mjestu nastanka, do potpunog oporavka nerijetko protekne i 3 do 5 mjeseci, a uključno s komplikacijama i recidivima i puno duže.
Kako nastaju?
Za ove ozljede je u konačnici odgovorna sila smicanja (sila posmika), koja konstantno djeluje na kost. Mjesto na kojem se fraktura u konačnici pojavi zapravo je mjesto na kojem je kost dugo vremena “upijala” prethodno spomenute sile, poput magneta. U jednom trenutku sila koja djeluje na kost naprosto nadmaši kapacitet podnošenja koji kost može podnijeti i kost puca.
Gdje se događaju?
U nogometu, u 78% slučajeva, stres frakture nastaju na stopalu, u 12% slučajeva na potkoljenici, u 6% slučajeva na natkoljenici, a u 4% slučajeva na ostalim dijelovima tijela. Stres fraktura najčešće se događa na V. metatarzalnoj kosti, koja se, zbog slabe vaskularizacije, ujedno i najduže i najteže oporavlja. U pravilu, puno rijeđe i kompliciranije pucaju ostale metatarzalne kosti, posebno II. i III.
Mogu li se prevenirati?
Ne postoje jasni znanstveni dokazi koji bi sugeriraju da prevencija ima učinka, ali je dokazano da stres-frakturama kosti često prethode tzv. stres reakcije (bol i smetnje bez jasnih rentgenskih pokazatelja).
Stres-frakture bismo mogli “uhvatiti” “hop” testovima kao kontrolnim točkama. Ukoliko sportaši na test reagiraju bolovima, u narednom periodu vježbanja važno je smanjiti prijenos sila na bolno područje.
Može biti slika sljedećeg: rendgen


Jedan moj sportaš mi je postavio odlično i vrlo konkretno pitanje: “Možeš li mi u što kraćim crticama prevenirati mišićni umor i pad forme?”
Na temelju prikupljenih brojnih stručnih informacija i osobnog praktičnog iskustva, mogu istaknuti pet osnovnih komponenti navedene problematike. Svaka od njih jednako je  bitna sportašima i njihovim trenerima kako bi uspješno odolijevali ovoj problematici.
Navedene komponente su:
  1. Planiranje i programiranje sa ciljem pogađanja forme u pravom trenutku. To znači da moramo imati projekcije progresivnih razvojnih ciklusa, u skladu s terminima bitnih natjecanja
  2. Iskrena povratna informacija sportaša. Ukoliko ulaže više energije za isti rad ili mu sposobnosti opadaju, nismo na pravom putu.
  3. Optimalan ulazak u trenažni ciklus. Veliki broj ozljeda se događa upravo u početku priprema i taj period je u većini slučajeva najodgovorniji za ulaz u predstadije sindroma pretreniranosti.
  4. Smanjenje ekstenziteta intenzivnih podražaja. Broj intenzivnih treninga i njihovog pojedinačnog trajanja smanjuje se približavanjem natjecanja.
  5. Odgovarajuće složen plan i program prehrane u svrsi održavanja razine raspoložive energije te odmor i san u svrsi održavanja kvalitete bioritma.
U sportu je apsolutno nemoguće u potpunosti prevenirati umor i pad forme, ali ga se u velikoj mjeri može smanjiti. Nažalost, i ozljede i umor sastavni su dio sporta.
Ukoliko postoji netko tko tvrdi suprotno, onda ta osoba ili nije dovoljno stručna za ovaj posao ili svjesno ne govori cijelu istinu.


Procjenjuje se da na dnevnoj bazi na uzorku od 10 000 ljudi dolazi do jedne inverzijske ozljede gležnja. Uganuća gležnja čine 7-10% svih hitnih prijema u bolnicu. Inverzijske ozljede uključuju oko 25 % svih ozljeda lokomotornog sustava, a oko 50% navedenih ozljeda povezane su sa sportom. U sustavnom pregledu provedenom od strane Fonga i suradnika, gležanj je najčešće ozljeđivani entitet u 24 od 70 sportova uključenih u pregled literature.

Većina uganuća gležnja javlja se u fizički aktivnih osoba mlađih od 35 godina, a najčešće u dobnoj skupini između 15 i 19 godina starosti. Ozljede gležnja čine do 40% svih sportskih ozljeda i najčešće se viđaju u sportovima kao što su košarka, nogomet, trčanje, balet ili ples. Procjenjuje se da se čak 53 % ozljeda povezanih s košarkom i 29% ozljeda povezanih s nogometom može pripisati ozljedama gležnja.

Tri četvrtine ozljeda gležnja uključuje lateralni ligamentarni kompleks, dok su dokazi o spolnoj preraspodjeli navedenog tipa ozljeda proturječni. Bez adekvatne dijagnoze i liječenja, ozljede gležnja mogu dovesti do kronične nestabilnosti, osteoartritisa i drugih trajnih posljedica. Ozljede gležnja na naprednim razinama sporta te posljedični izostanak najboljih pojedinaca često rezultiraju lošim rezultatima i, posljedično tome, ekonomskim gubicima. Gležnjevi sportaša pod znatno su većim opterećenjem u odnosu na prosječni populaciju te je bavljenje sportom na najvišoj razini nepovoljan prognostički čimbenik za budući razvoj rezidualnih stanja i tegoba. Iz navedenog razloga liječenje akutnih ozljeda ligamenata gležnja kod sportaša predstavlja dodatni izazov. Neke smjernice za prevenciju, dijagnostiku i liječenje akutnih ozljeda lateralnih ligamenata gležnja od ranije su poznate i definirane.

U ovom članku pobliže su opisane akutne ozljede lateralnih ligametanta gležnja s posebnim naglaskom na njihovo liječenje u populaciji profesionalnih sportaša. Profesionalni sportaš je definiran kao osoba koja se bavi sportom i od njega privređuje za život.

Anatomija

Tibiotalarni zglob se smatra jednostavnim zglobom, ali je u principu mnogo složeniji zbog zglobnih, ligamentarnih i anatomskih osobina priležećih tetiva. Kompleks lateralnih ligamenata gležnja sastoji se od tri ligamenta:

  • prednjeg talofibularnog ligamenta (ATFL),
  • kalkaneofibularnog ligamenta (CFL)
  • stražnjeg talofibularnog ligamenta (PTFL).

ATFL je jedan od ili jedini ligament koji je oštećen dvije trećine svih ozljeda. Važno je razumjeti da svi navedeni ligamenti doprinose stabilnosti skočnog zgloba i to zato što se talus rotira u gležnju prilikom svakog pokreta u gležnju, stoga jedan ligament ne može osigurati stabilnost u svim položajima zgloba. Brostrom i suradnici u svojoj studiji provedenoj sad već davne 1966. došli su do zaključka da se kombinirane rupture ATFL i CFL događaju u 20 % slučajeva, dok je izolirano pucanje CFL-a vrlo rijetka pojava. PTFL obično nije oštećen kod inverzijskog mehanizma ozljede gležnja jer je maksimalno opterećenje koje ovaj ligament može podnijeti i do 3 puta veće od onoga koje podnosi ATFL te zbog činjenice da je ovaj ligament relaksiran kada je gležanj plantarno savijen (položaj gležnja pri inverzijskoj ozljedi).

Klasifikacija

Većina autora koristi izraz “uganuće gležnja” prilikom opisa morfološkog stanja koje pod jednim imenom okuplja raznolike patologije u rasponu od prekomjernog istezanja ligamenta do potpune rupture s pratećom nestabilnošću zgloba. Postoji nekoliko različitih klasifikacija za ocjenjivanje i stupnjevanje ozljede lateralnog ligamentarnog aparata gležnja na temelju anatomske lokalizacije ozljede, kliničkih simptoma, mehanizma traume, stabilnosti i ‘’težine’’ ozljede.

Klasifikacija je relevantna samo kada se na temelju nje procjenjuje vrijeme oporavka. Kao najkvalitetniji klasifikacijski sustav nameće se onaj koji su uveli Hamilton i Kaikkonen 1982, a koji kombinira verificirano anatomsko oštećenje sa simptomima s kojima se pacijent prezentira.

Za klasifikaciju težine uganuća gležnja, ovaj sustav ocjenjuje ozljede na skali od I do III. U kliničkoj praksi relevantna je samo razlika između jednostavnog uganuća (stupanj I) i stvarne nestabilnosti gležnja (stupanj II ili III) jer jedino pri stupnju ozljede II i III postoji zahtjev za dodatnom obradom i liječenjem.

Mehanizam ozljede

Razumijevanje mehanizma ozljede važno je za optimizaciju liječenja i prevenciju ozljeda. Pojava  „izvrtanja gležnja“ obično rezultira inverzijom stopala i gležnja te posljedičnom inverzijskom ozljedom. Najčešći mehanizam traume je supinacija i addukcija (inverzija) kombinirani s fleksijom stopala. Ponekad dolazi i do vanjske rotacije potkoljenice u odnosu na skočni zglob. Inverzijske ozljede kombinirane s plantarnom fleksijom rezultiraju ozljedom ATFL-a jer je ligament u ovom položaju napet.

Većina uganuća gležnja nastalih tijekom nogometa posljedica su kontakta s protivničkim igračem (59 %), osim kod vratara kod kojih se 79 % ovakvih ozljeda dogodilo tijekom ne-kontaktnih situacija. Andersen i suradnici proveli su video-analizu supinacijskog uganuća gležnja i došli do zaključka kako postoje dva tipična mehanizma koji su uzrokom ove ozljede:

  • kontakt s protivnikom gdje prilikom istovremenog udaranja lopte od strane promatranog subjekta i protivnika nastaju rezultantne bočno usmjerene sile koje dovode gležanj promatranog igrača u ranjiv obrnuti položaj;
  • prisilna plantarna fleksija kada promatrani igrač nehotice udari nogu protivnika prilikom ispucavanja lopte

Inverzijske ozljede gležnja, ako se ne dijagnosticiraju i ne liječe ispravno, mogu dovesti do nastanka kasnih simptoma u 30-40% slučajeva. Postavljanje točne dijagnoze je od najveće važnosti. Ne postoji dokazana povezanost između mehanizma ozljede i težine ozljede – naime, ozljede koje na prvi pogled izgledaju „dramatično“ često ne zahtijevaju daljnju obradu, dok, primjerice, ozljede s kojima igrač odradi utakmicu do kraja jer mu se čini da ozljeda nije strašna ponekad rezultiraju najduljim vremenom oporavka. Zvuk „pucketanja“ u trenutku ozljede nije siguran znak pucanja neke od anatomskih struktura. Ipak, određene korelacije postoje. Primjerice, kod pacijenata s rupturom nekog od prethodno spominjanih ligamenata lokalni edem razvija se puno ranije nego kod pacijenata kod kojih se obradom ne nađe konkretnijeg oštećenja tkiva. Nadalje, pacijenti s nekim oblikom rupture ligamenta najčešće ne mogu nastaviti aktivnost, dok pacijenti bez rupture najčešće mogu završiti započetu aktivnost te se jača bol javlja tek kasnije.

Klinički pregled

Početna procjena nije dovoljno precizna za postavljanje stupnja oštećenja, ali je važna u smislu trijaže pacijenta, odnosno pružanja primarnog liječenja te zaštite sportaša od daljnjih ozljeda te savjetovanja  sportašu da prekine s aktivnošću. Zlatni standard u dijagnozi akutne ozljede lateralnog ligamentarnog aprata gležnja ostaje odgođeni fizički pregled.

Najvažnije značajke fizikalnog pregleda su oteklina, hematom, lokalizirana bol pri palpaciji i pozitivan test prednje ladice. Mjesto palpatorne boli je iznimno važno. Ako nema boli pri palpaciji prednjeg talofibularnog ligamenta, po svoj prilici nema ni rupture lateralnih ligamenata gležnja. Odgođeni klinički pregled (4-5 dana nakon traume) dijagnostički je alat visoke kvalitete te je pouzdaniji od kliničkog pregleda unutar 48h od traume. Zbog difuzne lokacije boli i otekline prisutne zbog malog vremena proteklog od nastanka ozljede, liječnik ne može razlikovati hematom od edema, dok je izvođenje testa prednje ladice nepouzdano.

Lokalizirana bol pri palpaciji u kombinaciji s diskoloracijom kože lokalno sugerira, sa sigurnošću i do 90%, postojanje akutne rupture lateralnih ligamenata. Pozitivan test prednje ladice sam po sebi ima osjetljivost od 73% i specifičnost od 97%, dok pozitivan test prednje ladice u kombinaciji s palpatornom bolnošću ATFL i diskoloracijom kože lokalno ima osjetljivost od 98 % i specifičnost od 84 % za postojanje ozljede ATFL.

Oko 60% pacijenata s akutnom ozljedom lateralnog dijela gležnja ozljede pati od palpatorne bolnosti na  razini medijalnog maleola. 40% pacijenata s akutnom ozljedom lateralnog ligamenta gležnja osjeća bol pri palpaciji prednjeg sindezmotičkog ligamenta iako nema rupture tog ligamenta, a razlog tome najvjerojatnije je ruptura prednjeg dijela kapsule zgloba.

Radiološke pretrage

Kod akutne ozljede lateralnih ligamenata gležnja, najvažnije je isključiti koštanu frakturu. Povratak sposobnosti hodanja bez poduzetog liječenja unutar 48h od traume ukazuje na dobru prognozu.

Većina sportaša koji se nakon ozljede javljaju u ambulantu hitne pomoći pregledavaju se pomoću radiografije kako bi se isključili prijelomi, unatoč činjenici da je prevalencija prijeloma gležnja manja od 15%. Stres radiografija nema ulogu u rutinskoj dijagnostici ozljeda bočnih ligamenata gležnja.

Ultrazvuk i MRI mogu biti korisni u dijagnosticiranju povezanih ozljeda (kosti, hrskavice ili tetive) i rutinski su dio radiološkog pregleda profesionalnih sportaša. Ultrazvuk se pokazao odličnom metodom dokazivanja radnih dijagnoza donesenih temeljem kliničkog pregleda pacijenata, ali zahtijeva tehničku stručnost i stručnu obradu podataka, što se u slučaju nedovoljno dobro odrađenog posla može reflektirati na daljnju interpretaciju nalaza od strane drugih liječnika pri daljnjem liječenju. Osjetljivost i specifičnost ultrazvučnog ispitivanja za rupture lateralnih ligamenata gležnja iznose 92 odnosno 64%. Prediktivna vrijednost pozitivnog ultrazvučnog pregleda je 85%, a negativnog ultrazvučnog pregleda 77%

Ultrazvuk je izuzetno točan u dokazivanju prisutnosti zglobnog izljeva. MRI je pouzdan u dijagnozi akutne ozljede ligamenata gležnja, procjeni poremećaja tetiva, prisutnosti okultne frakture i dokazivanju osteohondralne lezije, iako se potonja pouzdanije dijagnosticira CT snimkom.

Rana artroskopija odličan je alat za procjenu i liječenje intraartikularne (hondralne) ozljede, ali kod profesionalnih sportaša ova se operacija ne obavlja rutinski, već samo kod pacijenata s MRI dokazanom intraartikularnom patologijom koja zahtijeva operaciju.

Liječenje

Liječenje akutne ozljede lateralnih ligamenata gležnja II i III stupnja liječe se individualiziranim,  agresivnim, neoperativnim mjerama. Liječenje se temelji na fazama biološkog cijeljenja ligamenata. Faze biološkog cijeljenja ligamenata su:

  • upalna faza,
  • faza proliferacije (6 tjedana do 3 mjeseca nakon traume)
  • remodeliranje ili faza sazrijevanja (do 1 godine nakon traume)

Početni tretman tijekom upalne faze usmjeren je na lokalizirane otekline ozlijeđenog tkiva i sprječavanje pogoršanja ozljede, čime se optimizira proces ozdravljenja. Najboljom metodom pri tome se pokazao RICE protokol (odmor, led, kompresija i elevacija). Ovaj protokol je tretman izbora u prvih 4-5 dana nakon ozljede. Iako su neki autori zaključili da je rana imobilizacija korisna, preferira se razdoblje kratke  početne imobilizacije od 5-7 dana (maks. 10 dana) i to u gipsu ispod koljena ili čizmi koja se može skinuti. To potvrđuje i CAST studija na 584 bolesnika s akutnom lateralnom ozljedom ligamenata gležnja, kod kojih je zabilježen brži oporavak uz kratko razdoblje imobilizacije u usporedbi s liječenjem upotrebom kompresijskog zavoja. Dugotrajna imobilizacija ima štetne posljedice na mišiće, ligamente i zglobne površine te često rezultira lošijim ishodom.

Tijekom druge faze, faze proliferacije, tkivo nakon ozljede i oštećenja reagira vaskularnim urastanjem, proliferacijom fibroblasta i stvaranjem novog kolagena. Zaštita od ponovne inverzije od najveće je važnosti tijekom ove faze zacjeljivanja kako bi se spriječilo prekomjerno stvaranje slabijeg kolagena tipa III koji zatim uzrokuje kronično produljenje ligamenta. Kontrolirani stres na ligamentu promicat će bujanje korisnog kolagena bolje kvalitete i pravilne orijentacije vlakana, tako da će potpuni povratak aktivnostima biti moguć između 4 i 8 tjedana nakon ozljede. Osim toga, kretanje, istezanje i jačanje anulirat će štetne učinke imobilizacije na mišić, zglob, hrskavicu i kosti.

Od ostalih ortopedskih pomagala, korisnim su se pokazale gumene trake, polukrute ortoze ili čak ortoze na vezice, te se ispostavilo kako je upotreba ortoze u konačnici pridonijela ublažavanju simptoma, bržem povratku sportu i postizanju dugoročne stabilnosti zgloba u usporedbi s razdobljem imobilizacije dužim od 4 tjedna.

Podrška za gležanj u vidu ortoze na vezice je učinkovita u kratkoročnom smanjenju otekline u usporedbi s polukrutom potporom za gležanj, elastičnim zavojem ili trakom. Korištenje terapeutskog ultrazvuka i električnog mišićnog stimulatora u liječenju lateralnih ligamenata gležnja se ne savjetuje. Učinkovitost nesteroidnih protuupalnih lijekova u liječenju akutnog uganuća gležnja proučavana je u prospektivnim randomiziranim dvostruko slijepim ispitivanjima, te se na temelju rezultata tih studija čini da se radi o  kratkoročno korisnom učinku s obzirom na ublažavanje boli, smanjenje oticanja i bržeg povratka sportu.

Tijekom prvih šest tjedana liječenja, savjetuje se nadzor fizioterapeuta s naglaskom na jačanje peronealnih mišića i proprioceptivne treninge uz upotrebu višesmjerne daske za ravnotežu. Aktivnosti u ovoj fazi trebale bi progresivno simulirati aktivnosti profesionalnog sportaša tijekom vježbanja i natjecanja. Plan i program rehabilitacije sportaša trebao bi osmisliti fizioterapeut, trener ili liječnik koji ima iskustva u rehabilitaciji sportaša.

Kirurško liječenje

Kirurški se popravak može izvesti u bolesnika s kroničnim ozljedama lateralnih ligamenata gležnja, ali danas se većina pacijenata s akutnim ozljedama lateralnih ligamenata gležnja liječi neoperativno. Kerkhoffs i suradnici u svojoj studiji nisu pokazali jasno superioran pristup liječenju u pogledu usporedbe kirurškog i konzervativnog liječenja akutnih ozljeda bočnih ligamenata gležnja.

U skupini pacijenata koji su liječeni kirurški pronađeni su tek ograničeni dokazi o skraćenom vremenu oporavka te veća pojavnost ukočenosti gležnja, smanjene pokretljivosti gležnja i postoperativnih komplikacija. Manja objektivna nestabilnost (test prednje ladice i test talarnog nagiba) uočeni su nakon operativnog liječenja. Vrijeme u sezoni, očekivanja sportaša, opterećenja specifična sportu, anamneza pojedinca, faza njegove ili njezine karijere, vrijeme od traume do dijagnoze, kolateralno oštećenje skočnog zgloba i pristup stručnog ortopedskog kirurga su značajke koje treba uzeti u obzir pri razmatranju operativnog liječenja u sportaša visoke razine.

Prilikom popravka akutne ozljede preferira se izravna anatomska rekonstrukcija rupturiranih ligamenata. Postoperativno se zatim stavlja gips u vremenskom razdoblju od 2 tjedna, a zatim se postavlja uklonjiva čizma na razdoblje od daljnja 4 tjedna uz stalan nadzor fizioterapeuta koji nadgleda raspon pokreta i jačanje mišića. Sportaš trenira bez dodatnih opterećenja tijekom prva 2 tjedna, zatim djelomično uz vlastitu težinu od 2 do 4 tjedna, te naposlijetku uz svoju punu težinu 4 tjedna nakon operacije. Cilj postupnog funkcionalnog plana i programa treninga jest povratak punoj aktivnosti unutar 12 tjedana od ozljede.

Prevencija

Najvažniji čimbenik rizika za uganuće gležnja je prethodno uganuće gležnja. Tome je tako zbog smanjene proprioceptivne funkcije i smanjene mehaničke stabilnosti. Primijećeno je značajno smanjenje ponavljanih ozljeda kod sportaša s prethodnim ozljedama gležnja nakon provedenih treninga na dasci za ravnotežu. Stoga, sportaše treba savjetovati o korisnosti upotrebe daske za ravnotežu u završnoj fazi rehabilitacijskog programa nakon ozljede.

U mnogim sportovima uganuće gležnja uzrokovano je nepredvidivim kontaktima između igrača i bit će nemoguće spriječiti mnoge od tih ozljeda upotrebom prevencijskih tehnika i metoda.

Zaključak

Odgođeni fizički pregled (4-5 dana nakon traume) pruža visokokvalitetan dijagnostički alat. Ultrazvuk i MRI mogu biti korisni u dijagnosticiranju pridružene ozljede kosti, hrskavice ili tetive te su rutinske pretrage u profesionalnom sportu. Liječenje ozljede stupnja II i III može se nastaviti individualiziranim agresivnim, neoperativnim mjerama. RICE protokol najkorisnija je metoda terapije ovih ozljeda tijekom prvih 4-5 dana nakon ozljede.

Operativni popravak bočnih ligamenata gležnja u profesionalnih sportaša s ozljedom lateralnih ligamenata gležnja II i III stupnja daje bolje rezultate u odnosu na neinvazivne metode liječenja sa sličnim (ili eventualno ranijim) vremenom za oporavak i smanjuje rizike dugoročne nestabilnosti.



Ligamenti povezuju i stabiliziraju kosti. U dovoljnoj su mjeri fleksibilni tako da dozvoljavaju određeni pokret u tjelesnim strukturama koje stabiliziraju, ali opet dovoljno čvrsti da onemoguće bilo kakav patološki pokret. Bez ligamenata u zglobovima kao što je, primjerice, koljeno, ljudsko tijelo ne bi bilo u stanju izdržati ni jednostavne radnje popud hodanja ili sjedenja.

Većina ljudi ima zdrave, prirodno čvrste ligamente. Labavost ligamenta je stanje u kojem, zbog različitih inih faktora, o kojima će biti više govora u nastavku teksta, ligamenti postaju „opušteni“, odnosno, u zglobovima koje bi ligamenti trebali učvršćivati i stabilizirati nastaju različiti oblici patološkog pokreta, koji zatim opterećuju navedene koštane strukture na način na koji to priroda i evolucija nisu zamislili, time uzrokujući različite tipove i stupnjeve oštećenja kosti. Ponekad se za sindrom labavih ligamenata upotrebljava i kolokvijalni naziv „labavi zglobovi“.

Sindrom labavih ligamenata može utjecati na zglobove po cijelom tijelu, kao što su vrat, ramena, gležnjevi ili koljena.

Koji su simptomi?

Znakovi i simptomi labavosti ligamenta obično se javljaju u ili oko zahvaćenih zglobova. Mogući simptomi lokalizirani u neposrednoj blizini zahvaćenih zglobova uključuju:

  • bol, utrnulost ili trnce
  • grčeve mišića
  • česte ozljede ili iščašenja zgloba
  • povećan raspon pokreta (hipermobilnost)
  • pucketanje ili „škljocanje“ u zglobovima

Što ga uzrokuje?

Imati jedan ili više labavih zglobova nije neuobičajeno, osobito među djecom. U nekim slučajevima, labavost ligamenta nema jasan uzrok. Međutim, obično je to sekundarna pojava uslijed nekog drugog, primarnog zdravstvenog stanja ili ozljede.

Postoji nekoliko genetskih bolesti ili stanja koja utječu na vezivno tkivo, a mogu uzrokovati labavost ligamenata. Neka od njih su:

  • sindrom hipermobilnosti
  • Ehlers-Danlosov sindrom
  • Marfanov sindrom
  • osteogenesis imperfecta
  • Downov sindrom

Nadalje, postoje i neka primarna stanja koja nisu posljedica genetskih predispozicija, a također mogu biti uzrokom sindroma labavih ligamenata, kao što su:

  • koštana displazija
  • osteoartritis

Ozljede također mogu uzrokovati labavost ligamenta, posebno naprezanje mišića i ozljede koje nastaju uslijed ponavljajućih pokreta specifičnih za neka zanimanja. Nerijetko nalaz labavog ligamenta prethodi nastanku stres frakture. Međutim, ono što je važno spomenuti jest da ljudi s labavim ligamentima također imaju veći rizik od ozljeda, što često onemogućuje adekvatnu dijagnostiku i utvrđivanje je li neka ozljeda uzrokovana labavim ligamentima ili pak obrnuto.

Postoje li čimbenici rizika?

Neki populacijske skupine imaju veću predispoziciju za labave zglobove, bez obzira na to imaju li dijagnosticirano neko drugo, primarno stanje. Primjerice, labavost ligamenata češća je kod djece nego kod odraslih. Također, češće pogađa žene nego muškarce.

Osim toga, sindrom labavih ligamenata češći je među sportašima kao što su gimnastičari, plivači ili igrači golfa, jer su zbog specifičnih zahtjeva sporta podložniji mišićnim ozljedama poput istegnuća, parcijalnih ili totalnih ruptura i slično. Zanimanje koje zahtijeva puno ponavljajućih pokreta također povećava rizik od ozljeda koje mogu dovesti do razvoja labavih ligamenata.

Kako se dijagnosticira?

Beightonova skala uobičajeno je sredstvo provjere postojanja i stupnja hipermobilnosti zglobova. Između ostalog, uključuje „dovršavanje“ niza različitih pokreta, poput povlačenja prstiju unatrag ili saginjanja i postavljanja ruku na tlo. Liječnici koriste ovaj test kako bi procijenili pojavljuje li se labavost ligamenta u više od jedne lokalizacije na tijelu te u skladu s nalazom postavljaju dijagnozu.

U rijetkim slučajevima, labavost ligamenata znak je ozbiljnijeg stanja, poput Ehlers-Danlosovog ili Marfanovog sindrom. U slučaju postojanja drugi simptoma koji uključuju na potencijalno oštećenje vezivnog tkiva u organizmu, kao što su umor ili slabost mišića, liječnik ordinira daljnje dijagnostičke pretrage.

Kako se ovaj sindrom liječi?

Labavost ligamenata ne zahtijeva uvijek liječenje, pogotovo ako ne uzrokuje bol. Međutim, ako uzrokuje bol, fizikalna terapija pokazala se kao odlična metoda pop pitanju jačanja mišića koji u neposrednoj blizini pogođenih zglobova. U teškim, ali srećom, iznimno rijetkim slučajevima, potreban je i operativni postupak u svrhu popravka oštećenog ligamenta.

Sve u svemu, radi se o stanju koje može imati simptomatologiju različitog tipa i stupnja, sa zglobovima koji se savijaju više nego inače. Iako ne uzrokuje uvijek probleme, labavost ligamenta ponekad uzrokuje bol i može povećati rizik od ozljeda, poput iščašenja zglobova, zato je od najveće važnosti djelovati preventivno jačanjem mišića i izvođenjem kompleksnih pokreta na ispravan način.

 





Ukratko


Poliklinika Ribnjak jedinstvena je ustanova na području Republike Hrvatske. Objedinjuje različite grane medicine, a sve kako bi ostala vjerna svom sloganu “Zdravlje i Ljepota. Zajedno”. Ortopedija, napredna sportska dijagnostika, funkcionalna i kineziološka rehabilitacija, estetska kirurgija i tretmani, usluge su koje pružamo svakodnevno, stručno i u skladu s najnovijim profesionalnim standardima.




Newsletter


Prijavite se za newsletter Poliklinike Ribnjak i primajte pogodnosti i novosti izravno u svoj inbox.


Don’t miss out!
Invalid email address

Poliklinika Ribnjak 2022. All rights reserved.